Hrvatska bi, kao članica Evropske unije, trebalo da ima visok stepen zaštite ljudskih prava, pa i socijalnih prava svojih građana. Kada su u pitanju stanovnici nekadašnje Republike Srpske Krajine, to baš i nije slučaj.

Njima je uskraćeno čak i elementarno pravo na penziju, ne samo u Hrvatskoj, nego i u zemljama u koje su izbjegli.

U javnosti se malo zna o otporu organa uprave i upravnih sudova u Hrvatskoj da priznaju staž penzionerima koji su bili zaposleni od 1991. do 1995. godine na području tadašnje Republike Srpske Krajine.

Na ovaj dugogodišnji problem je nedavno u  Hrvatskom saboru upozorila zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga. Brojke koje je iznijela su frapantne.

– Do jula 2023. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje primio je 37 000 zahtjeva od oštećenih osoba koje pokušavaju dokazati da su prije 30 godina na prostoru tadašnje RS Krajine radile i uplaćivale doprinose. Većina zahtjeva je odbijena – upozorila je Šimpraga.

Ona je podsjetila da se u postupklu za priznavanje radnog staža kao dokaz više ne priznaju zdravstvene knjižice, svjedoci, radne knjižice sa upisanim i ovjerenim segmentima radnog staža, već samo “radno pravna dokumentacija ili dokaz da je lice registrovan u parafondu”. 

– Rat se ne uzima u obzir. Taj period je uticao na gubitak materijalnih dokaza. Pravni savjetnici ističu da nadležni uredi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje imaju neujednačenu administrativnu praksu, a ljudi podnose zahtjeve prije svega zbog nedovoljno godina da ispune uslove za penziju – istakla je Šimpraga.

Za mnoge i razlika u penziji, odnosno povećanje od oko 30 evra, u slučaju priznavanja staža iz doba RSK, znači mnogo.

- Tih 30 evra za socijalno osjetljive kategorije znači preživljavanje – istakla je ova političarka.

Hiljade ovih obespravljenih građana Republike Hrvatske za svoju se penziju bore godinama. 

– Nekima je poslije četiri negativna rješenja, igre loptom između Šibenika i Zagreba, Zadra i Zagreba u petom rješenju priznat staž i to ako im se baš posreći – rekla je Šimpraga.

A neki su slučajevi završili i na Ustavnom sudu Hrvatske.

A kako su prošli Krajišnici koji su nakon Oluje izbjegli u Republiku Srpsku i tu se nastanili? Na žalost, kada je u pitanju radni staž i pravo na penziju i njima “kapu kroji” hrvatski Fond PIO.

U Fondu PIO Republike Srpske kažu da  “nisu upoznati sa navedenim problemom”. Sve što se tiče priznavanja staža u Hrvatskoj je u nadležnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

- Za svakog podnosioca zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju u Fondu PIO Republike Srpske, a koji je prethodno prijavio da je u određenom periodu radio u Hrvatskoj, u skladu sa međunarodnim sporazumom, na međunarodnom obrascu zatražimo potvrdu staža. Podatak koji dobijemo na osnovu potvrde staža je jedini koji možemo primjenjivati u upravnom postupku i donošenju rješenja – poručuju iz Fonda PIO RS.

Baka Rosa je jedna od onih koji su, pred Olujom, morali pobjeći spasavajući živu glavu. Naravno, ugovor o radu, ili rješenje o radnom odnosu, nisu bili na vrhu liste onoš što je trebalo spasavati u pretrpanom traktoru.

Pored kuće i imanja, propalo joj je i četiri godine radnog staža. Danas prima minimalnu penziju i nema dovoljno ni za hranu. Čest je posjetilac javne kuhinje.

– Ne znam šta bih vam rekla. Nas je prevario ko je stigao: i Slobo, i Tuđman i ovi što smo za njih glasali jer su obećavali promjene. Eto, sad nas i za penzije prevariše – kaže baka Rosa, koja danas živi u okolini Banjaluke.

Krsto Žarković, predsjednik Udruženja Srba protjeranih iz Slavonije i Hrvatske “Krajina”, kaže da problemi sa priznavanjem radnog staža nisu od juče.

– Kad su u pitanju ljudi koji je živjeli i radili u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini, a sada su građani Republike Srpske, tačno je da im Fond PIO RS ne može pomoći. Oni mogu samo uzeti u obzir  radni staž, koji je priznao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje – objašnjava Žarković.

Izuzetak su, dodaje, borci, koji su do 1999. godine, shodno članu 122 a Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, mogli prijatiti ratni staž. Taj im se staž, ako je priznat, “računao” duplo, isto kao i borcima Vojske Republike Srpske.

– Poslije 2000. godine nije bilo moguće upisati borački staž, jer više nije postojao Biro Vlade RSK u egzilu, koji je izdavao dokumente potrebne za priznavanje prava – kaže Žarković.

Što se tiče prava po osnovu radnog staža za civile, stvar je mnogo komplikovanija. Krajišnici koji su izbjegli u Republiku Srpsku su, kao i ostali njihovi sapatnici, mogli da “upišu” staž na osnovu Zakona o konvalidaciji, koji je 1997. godine potpisao Franjo Tuđman.

– Propisano je da se staž za rad u RSK može dokazati radnom ili zdravstvenom knjižicom, rješenjem ili ugovorom o radu, uz dva svjedoka ili uz pomoć drugih dokaza. Ali, taj je zakon bio na snazi samo tri ili četiri mjeseca i mnogi nisu ni znali za njega – kaže Žarković. 

Ovaj je zakon ponovo stupio na snagu prije tri godine, ali je odziv ljudi sada vrlo mali.

– Ili ljudi ne znaju za to, ili ih ne zanima, neki više nisu živi. Jednostavno, prošlo je mnogo vremena, a tokom tog vremena država Hrvatska je činila sve da nas onemogući u ostvarivanju prava. Jedan od metoda je odugovlačenje postupaka, koji traju godinama – kaže  Žarković.

I dok hrvatske institucije odugovlače postupke, Krajišnici poručuju da, kad su im prava u pitanju, mogu biti dosadni i uporni kao čičak.