Sarajevo, 3. novembar 1918. godine, nedjelja. U vladinoj rezidenciji Konak na Bistriku, u salonu na prvom spratu, okupljena je grupa svečano obučenih ljudi. Na jednoj strani stoji desetak visokih oficira u sivo-plavim paradnim uniformama austrougarske vojske. Utegnuti, sa zlatnim pucetima i ordenjem na mundirima, škripali su sjajnim čizmama po uglancanom jasenovom parketu. Sliku je "kvario" manjak one napadne gordosti u držanju, a na nekim licima se čak vidjela rezignacija i nemir. Nasuprot njih stoji svečani špalir civila u tamnim redengotima i frakovima. Svilene mašne pod grlom te zlatni i srebrni satni lanci na prsima govore da pripadaju višim slojevima građanskog društva. Bili su to članovi tek formiranog Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu.

Oni već danima ne kriju radost pa i dozu pobjedničkog trijumfa, pogotovo od prekjuče kada je javljeno da su srpske pobjedonosne trupe izbile na Drinu. Ispred je stajao njihov predsjednik, čuveni Gligorije Jeftanović, dok mu austrougarski general Stjepan Sarkotić daje izjavu o predaji "zemaljske" vlasti, koju će po njegovom naređenju izvršiti baron Prilecki. Taj gorljivi Hrvat, srbomrzac, Sarkotić, upravo je igrao svoju posljednju predstavu u Sarajevu. Međutim, uprkos razmjerama austrougarske katastrofe te propasti njegovih ličnih intervencija kod cara da se Bosna pripoji Hrvatskoj, pokušavao je usiljeno i teatralno još jedanput odigrati glavnu ulogu. S mržnjom i s visoka je gledao te "odvratne" Srbe, krivce za sve pa se još više kočoperio i nadimao svoja uska prsa.

Taj apsurdni igrokaz, kao i njegova titula barona od Lovćena (fon Lovćen) koju je dobio 1916. za rušenje kapele i raskopavanje Njegoševog groba na Lovćenu, sada je djelovala tragikomično. Ovaj zadrti arogantni šovinista bio je predmet podsmijeha i 1917. kada je na planini Motajici u lovu odstrijelio domaću umjesto divlje svinje. Danas ga je s naročito vidnim podsmijehom gledao jedan stariji krupni čovjek markantne pojave. On je tog buntovnog Srbina i mnoge slične njemu 1914. progonio i zatvarao u zindan-apsane, ali ih nikad nije mogao natjerati na pokornost. I evo sad, nekako osramoćen i beznačajan, kakva je upravo bila njegova vojska i država, vjerovatno je žalio što ih sve još onda nije skratio za glavu.

Udar na crkvu

A ko je bio taj koščati harizmatični gospodin sijedih vlasi, što bješe već preturio sedamdesetu? Kažemo li samo da se zvao Kosta Kujundžić, to će danas malo kome značiti nešto, mada je to ime nekad bilo čuveno i poštovano, jer se radi o istaknutom narodnom prvaku, srčanom borcu protiv austrougarske okupacije.

Kosta je rođen 2. maja 1847. godine i bio najistaknutiji izdanak ugledne i bogate trgovačke porodice Kujundžić iz Livna. Poslije osnovne škole odmah je počeo prilježno raditi u očevoj trgovini, ne zapostavljajući dalje svestrano obrazovanje. Kao mladog vatrenog patriotu rano ga opeče nepravda prema Srbima turskih, a potom i austrougarskih vlasti pa se, spreman na svaku žrtvu, energično uključi u političku borbu za prava svog naroda.

Austrougarska nije birala sredstva da sebi podredi pravoslavnu crkvu u Bosni i tako je eliminiše kao integrativni faktor srpskog naroda. Bezobzirno se uplitao Beč u ingerencije crkve, sa ciljem radikalnog sužavanja njene stečene samouprave. Nakon tajnih pregovora iza leđa naroda i sveštenstva u BiH, Beč 28. marta 1880. potpisuje Konvenciju sa carigradskim patrijarhom, koji se uz lijepu godišnju sumu od 58.000 pjastara u zlatu, saglasi da car, uz druga ovlašćenja, može imenovati i mitropolite u Bosni. Na osnovu Konvencije zadire se u unutrašnju organizaciju crkve, vlada prikuplja vjerske takse, a vladike i sveštenstvo stavlja na svoj platni spisak, dovodeći ih u zavisan položaj. Putem konzistorije (vjerski sud) postavljaju se, ali i otpuštaju nepodobni sveštenici. Jaka agenturna mreža kontroliše čak i priloge crkvi, uz zabranu onih iz Srbije i Rusije. Plijene se i crkvene knjige sa tih strana, a nameću one štampane u monarhiji, često u neskladu sa učenjem Pravoslavne crkve. Crkveno-školski odbori su paralisani raznim naredbama i uvođenjem povjerenika sa širokim ovlašćenjima. Često su to bili srbomrsci, koji nisu propustali priliku da Srbima učine kakvu štetu i pakost, dok je katolička crkva nastupala sa agresivnom propagandom.

Vlada sistematski guši srpske škole, namjerna da ih ukine, miješa se u izbor učitelja pa čak zabranjuje i prefiks "srpske" u nazivu. Nametane su državne "komunalne" škole sa antisrpskim programom. Sistemski se proganja ćirilica, koju će kasnije 1914. upravo pominjani Sarkotić potpuno zabraniti govoreći da je "kao borbeno sredstvo Srba treba ukloniti iz javnog života i oduzeti joj srpski nacionalni karakter". Isto je činio i njegov politički sljedbenik Pavelić, kao i drugi hrvatski "čimbenici" u obje Jugoslavije, čiji potomci i danas tamo razbijaju ćirilične table, a i sa groblja je protjeruju. 

Uporedo sa rečenim postupcima, "nekrunisani kralj Bosne" Kalaj sprovodi svoj plan o stvaranju bosanske nacije. On 4. avgusta 1855. piše ministru Kolnokiju da za početak "Srbe treba denacifikovati", što će reći da bi trebalo prvo eliminisati njihovu crkvu i škole, kao najjaču branu toj agresivnoj politici odnarođavanja. Sve te mjere ogorčile su narod i izoštrile njegovu volju za otpor. Na čelu te borbe bile su crkvene opštine kao stožer okupljanja naroda i njegovog društvenog djelovanja. U borbi se isticao bogatiji trgovački građanski sloj, jer biti Srbin znači biti neprijatelj Austrije, a biti bogat Srbin značilo je biti jači neprijatelj Austrije.

Livno iz doba Koste Kujundžića

Kujundžić je u to vrijeme gradonačelnik Livna i svesrdno brani pozicije tamošnje crkvene opštine i škole, otvarajući i narodnu čitaonicu. On je tad već potvrđeni narodni prvak koji je još za turskog zemana 1866. biran u Sarajevu za člana Velikog upravno-prosvjetnog savjeta. Kao direktor srpske škole u Livnu, bio je 1874. najzaslužniji za gradnju nove veleljepne školske zgrade zvane Tabhana, ne žaleći pozamašne sume vlastitog novca. Do dolaska Austrije bila je to najljepša zgrada urbane kulture u Livnu. Svojim rukovođenjem Kosta je rad crkveno-školske opštine u Livnu uzvisio do mjere da je stala rame uz rame sa onim najznačajnijim u zemlji. Okupatorski režim od samog početka registruje njegovo nacionalno djelovanje i pritiska ga perfidnim mjerama globa, zabrana i ucjena.

Nepravde su kulminirale pa Srbi 30. aprila 1893. civilnom adlatusu Kučeri u Sarajevu predaju peticiju potpisanu od strane 24 crkvene opštine na čelu sa mitropolitom sarajevskim Đorđem Nikolajevićem. Ona osta bez odgovora, ali su obilježene glavne kolovođe protesta iz građanskog trgovačkog sloja poput Gligorija Jeftanovića, Vojislava Šole i Koste Kujundžića. Bastioni otpora postadoše crkvene opštine. Narod je oduševljeno podržao svoje vođe u borbi za pravdu i slobodu, usput bojkotujući sveštenike lojalne vlastima. Bio je to jasan izraz nepokolebljivog rodoljublja, nacionalnog ponosa i sloge.

Stanje postaje sve teže zbog zaoštravanja vladinih mjera, što će i Srbe mobilisati na još žešću borbu bez uzmaka. Srpske vođe će caru predati ukupno četiri memoranduma u kojim se traži zaštita nacionalnih prava i sloboda. Kalaj u početku srpskim vođama blokira pristup dvoru, ali upornim nastojanjem 1. aprila 1897. Jeftanović, Šola i Kujundžić su ipak primljeni u audijenciju kod vladara. Vratili su se praznih ruku, ali odlučni da ponovo dođu i još jače zakucaju na careva vrata. Uslijedilo je finansijsko slamanje i progon brojnih narodnih prvaka. Jeftanoviću su porušeni mnogi objekti i nanesena milionska šteta, Kujundžić je morao porušiti dvije moderne kuće sa dva i tri sprata na trgu u centru Livna (imao ih je četiri). Takođe mu je oduzeto i zemljište kupljeno 12 godina ranije. Odmah potom raspuštaju se crkvene opštine u Mostaru, Sarajevu i Livnu, kao žarišta "pobune". Kujundžić žustro protestuje kod vlade u Sarajevu: "Mi ne možemo trpjeti da se u naše svetinje dira", ulazeći u oštru polemiku sa baronom Benkom.

Boraveći skoro godinu dana u Carigradu vođe u dva navrata bezuspješno mole vaseljenskog patrijarha da im odobri nacrt novog crkvenog ustava. Kosta će kasnije, kao izaslanik Mitropolije darbrobosanske, ponovo voditi razgovore sa carigradskom patrijarhom, koji je smijenjen uskoro nakon toga. Poslije će prisustvovati ceremoniji proglašenja Joakima Trećeg za novog patrijarha, da bi i njega potom upoznao sa ustavnim pitanjem crkve u Bosni. Nakon tih upornih obijanja pragova državnih i crkvenih vlasti u traženju pravde za svoj narod, Kujundžić je među Srbima slavljen kao nacionalni heroj.

 "Stari momci"

 Konačno, caru je 5. juna 1902. predat i Četvri memorandum, a Kalajevom smrću i njegov projekat "bošnjakluka" bijaše dokinut kao štetan. Na pomolu je bilo popuštanje. Novi poglavar Stefan Burijan je zagovarao politiku pridobijanja bar dijela Srba, jer je loše za dvojnu monarhiju da protiv sebe ima većinski narod, odlučan i organizovan u odbrani svoje slobode i časti. Tako će poslije 13 godina iscrpljujuće borbe Beč uvažiti dio srpskih zahtjeva i 13. avgusta 1905. godine donijeti Uredbu o uređenju samoupravnih crkveno-prosvjetnih prilika u Bosni i Hercegovini.

Mlada srpska inteligencija, borbeni nacionalisti, bili su protiv ovog kompromisa pa se pojavio jaz unutar pokreta. Međutim, tri mjeseca kasnije u Sarajevu je izabran Veliki prosvjetni savjet na čelu sa Jeftanovićem i Kujundžićem, što je potvrdilo prestiž "starih momaka", uprkos sve glasnijem nastupu mlađih snaga. Problem inteligencije je bila njihova zavisnost od vlasti, jer je većina bila u državnoj službi, za razliku od trgovaca, posjednika, zanatlija i sveštenika. A srpska čaršija je krajem 19. vijeka bila u punom usponu, uprkos oštroj konkurenciji stranaca. Školstvu je davala veliki značaj zbog nasušne potrebe stvaranja intelektualnih snaga te rada na patriotskom vaspitanju i jačanju nacionalne kohezije. Sa tim ciljem formirana je i "Prosvjeta", koja će postati žarište ukupnog društveno-kulturnog rada. 

Političko vođstvo Srba je nesumnjivo imalo velike zasluge u formiranju autonomnog pokreta muslimana, 1889. podstičući zajedništvo na principima bratstva, slobode i ravnopravnosti. U Slavonskom Brodu je 1902. godine potpisan i sporazum o zajedničkoj borbi "Srba pravoslavne i muslimanske vjere" za autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva. Muslimani će za vođu istaći Ali-bega Firdusa iz Livna pa se tako dva najuglednija Livnjaka, Kujundžić i Firdus, nađoše na istoj strani, uprkos činjenici da je Ali-begov predak naredio smaknuće Kostinog prađeda Luke. Za vlast je taj sporazum bio noćna mora pa će ga uporno minirati, koristeći agrarnu reformu kao jabuku razdora.

Dugotrajna autonomistička borba izrodila je korisno političko iskustvo, što će dati novi kvalitet profilisanju srpske građanske politike. Prvi značajan korak učinjen je već u maju 1907, usvajanjem Sarajevske rezolucije kao zajedničke platforme djelovanja sa ciljem "potpune autonomije naše otadžbine". Vlasti su žestoko i represivno reagovale na ovu političku akciju Srba. Zaobilazeći Zemaljsku vladu, Kosta Kujundžić i Nikola Stojanović odlaze u Švajcarsku ministru Burijanu, koji će im odobriti dalji rad na osnivanju političke organizacije, s tim da se ne ističu neki dijelovi iz rezolucije. Po povratku su Kujundžić i Stojanović na željezničkoj stanici u Banjaluci dočekani ovacijama više od 1.500 ljudi.

Unutar pokreta izdvajaju se tri grupacije u vezi sa svojim glasilima. "Srpska riječ", list srpske građanske čaršije, se zalagala za politiku malih koraka i izgradnju čvršćih veza sa muslimanima. Mlađa hercegovačka inteligencija pokrenuće u Mostaru list "Narod" i traži oštriju borbu sa vlastima. Njima će prići i Kosta Kujundžić, kao jedini iz stare garde. Grupa oko "0tadžbine" radikalnije će postavljati agrarna i seljačka pitanja. Velika vrijednost pokreta je bila što su sve tri grupacije zastupale čuvanje sloge pa se održavala kompaktnost, strogo vodeći računa da se borba ne "razvodni i ne rasipaju snage".

Već u novembru 1907. godine Kosta je na čelu odbora koji priprema i saziva Mitrovdansku skupštinu u Sarajevu, na kojoj je 71 delegat izglasao formiranje Srpske narodne organizacije (SNO) koja će jedinstveno nastupati prema režimu i biti najveća politička stranka u BiH. Ovaj veliki skup ponovo će potvrditi ugled Koste Kujundžića birajući ga za predsjednika SNO-a.

Poslije svih lomova i iskušenja u vezi sa aneksijom, koju Kujundžić najoštrije napada, Bosna i Hercegovina 1909. dobija ustav. Njime je predvićeno formiranje sabora u kojem bi na osnovu popisa iz 1895. pravoslavni Srbi, kao najbrojniji narod u BiH, imali 31 predstavnika, muslimani 24, a katolici 16 predstavnika. Pored svih marifetluka vlasti na štetu Srba, teško je vjerovati da oni i ovaj put nisu zakinuti u "prebrojavanju".

Od 18. do 28. maja 1910. sprovode se prvi izbori za Sabor, u kojem će Srbi osvojiti planirani 31 mandat, uz odziv od 85 procenata srpskih birača. Nažalost, srpska elita je već bila i programski i generacijski podijeljena pa su se rasplamsale frakcijske rasprave. Prvo se iz zajedničkog kluba izdvojila grupa oko Petra Kočića, a potom i grupa oko "Naroda". Tako je od 1911. u Saboru formirana stalna vladina većina od muslimana i Hrvata.

Uskoro po Sarajevskom atentatu Kosta Kujundžić je uhapšen zajedno sa drugim srpskim prvacima, a na koncu Velikog rata 1918. izabran je za člana glavnog odbora Narodnog vijeća SHS Bosne i Hercegovine. Naredne 1919. poslanik je Narodnog predstavništva Kraljevine SHS u Beogradu. Načetog zdravlja 1920. povlači se iz političkog života. Ovaj ugledni srpski nacionalni prvak, trgovac i političar upokojio se 8. jula 1925. godine u Livnu, dočekavši da se na trgu pred njegovom kućom podigne spomenik srpskom kralju Petru. Čovjek za kojeg su Srbi nekad govorili da bi trebalo ustati pa ga spomenuti, danas je potpuno zaboravljen, a od recimo 711 banjalučkih ulica, ne nađe se nijedna da ponese ime nekog od zaslužnih Kujundžića.

Uloga Bogoljuba Kujundžića

Kostin sin Bogoljub Kujundžić, sa bečkom diplomom doktora prava, u Velikom ratu srčano će se boriti kao oficir dobrovoljac u srpskom puku pod nazivom "Princ Đorđe". Teških rana dopada u borbama kod Gnjilana 1915. i drugovi ga ranjena prenose preko Albanije. Srpska vlada mu kao invalidu dodjeljuje službu u ambasadi u Rimu. Potom u Padovi izdaje novine "Jugoslavija" kao delegat Jugoslovenskog odbora. Poslije rata obavlja visoke dužnosti u Kraljevini Jugoslaviji i u više vlada ima portfelj ministra. Ban je Vrbaske banovine (1935-1937) u kojoj je za kratko vrijeme izgradio mnoge puteve, značajne privredne i druge objekte, poput četiri sreske bolnice te zgradu banke, danas Palatu Republike. Priložio je znatan lični novac za gradnju gradskog stadiona, kojeg su Banjalučani nazvali "Stadion bana Kujundžića". Kao učesnik aprilskog rata 1941. godine pada u njemačko zarobljeništvo, a povratkom u Srbiju postaje ministar u vladi Milana Nedića. U javnosti se još vodi polemika da li je Nedićeva vlada bila srpska sramota ili spas onoga što se još spasiti moglo. Bogoljub umire u Austriji kao emigrant 1949. Godine.

Familija

Kujundžići su bili najuglednija trgovačka porodica u Livnu. Osim razgranatih trgovačkih poslova od Beča pa do jadranskih luka Dubrovnika, Splita i Trsta imali su i znatne zemljišne posjede, mlin, tkaonicu i druge unosne obrte. U samom centru grada posjedovali su nekoliko većih stambeno-poslovnih objekata. Doselili su se iz Hercegovine negdje u 18. vijeku, gdje su se prezivali Barzut. Rodonačelniku porodice, trgovcu Luki Kujundžiću, zbog dizanja bune po naređenju Ibrahim-bega Firdusa 3. novembra 1831. odrubljena je glava. Njegovi sinovi Jovan, Špiro i Josif nastaviše razvijati trgovinu. Špirov sin Lazar će za turskog vakta postati prvi gradonačelnik Livna. To će biti i njegov sin Kosta, junak naše priče, tokom austrougarske uprave. Kostin brat Risto biće ugledan pravnik u Beču, a dva brata Pavo i Špiro bili su poznati trgovci.

Piše: Dragan Mijović