Hercegovina je stara srpska zemlja, tvrdih nepokolebljivih tradicija, što od postanja rađa ljude tvrde u vjeri Hristovoj i zadatoj riječi, tvrdih očiju u boju, tvrdih na muci i trpljenju, a povrh svega vatrenih rodoljuba, za koje Šantić veli da su buntovnici sveti, što znaju "kam rođeni kako brani se i ljubi".

U mnoštvu velikih sinova koje odnjiha ova kamenita kolijevka ovu priču ćemo posvetiti jednom od najčuvenijih Hercegovaca Stojanu Kovačeviću, hajdučkom harambaši i ustaničkom vojvodi, nesalomivom slobodaru, kojem su srpski vitezovi na svom nebeskom saboru odavno napravili dostojno mjesto među sobom.

U gatačkom selu Srđevićima, pri Bjelasici, na čitluku Čengića živio je domaćin Relja Kovačević koji sa ženom izrodi sinove Trifka, Gligora, Sima i najmlađeg Stojana, koji se rodi 1821. Samo ime njegovo bijaše nekakav znak, jer ono je sadržano u riječi postojan, što će reći jak i stabilan kao stijena, ali i u riječi dostojan, poštovan i zaslužan. Momče "vrijedno i gledno", mimo svih drugih poslova smiono i vješto lovi krupnu zvjerad po Bjelasici i prodaje kože, a kao pouzdan kurir za trgovce tajno prenosi novac iz Gacka u Mostar i obrnuto. Stasa u viđena čovjeka kojeg kasniji savremenici opisuju kao neobično bistrog, okretnog i brzog, sa dobrim pamćenjem i pripovjedačkim darom, ali i plećata širca, srednjega rasta, pokrupne kosti, dugačkih koščatih ruku, crne masti. Lice, a čak i oči, bile su mu oprljene od puščanog praha, pa mu je pogled bio strašan. 

Kad Nevesinjska puška uždi cijelu Bosnu i Hercegovinu,  Stojan je prvi da s četom udari na neprijatelja. Neće nad sobom komande, već sam određuje gdje, kad i kako će udarati. Drugi to prihvataju, cijeneći njegovog veliki doprinos borbi. Pred svojim ljudima lavovski se tuče na Muratovici, Kasabi, Zakamenu, Nevesinju, Dugi, Ostroškim stjenama, oko Nikšića. Na Vučiji Do dovede četu pod knjažev barjak, iako su bili uprijeko. Znao je i bez ispaljenog metka ostvariti pobjedu, kao kad mu se na prijetnju predade tvrdi Krstac, koji je branilo 150 Arnauta pod begom Zvizdićem.

Međutim, Berlinski kongres Hercegovini nametnu novog opasnijeg okupatora i poništi dugu krvavu oslobodilačku borbu protiv Turaka kroz 14 buna i ustanaka. Crna Gora dobi nezavisnost i dva i po puta se proširi na račun Hercegovine, priključujući sebi Drobnjake, Nikšić, Pivu, Banjane, Oputnu Rudinu, Uskoke, Šarance i Jezera.

Pun gorčine Stojan se povlači u rodne Srđeviće, gleda stradali narod, koji se go i bos iz zbjegova i izbjeglištva vraća bez išta na ništa. Pored izgubljenih života najmilijih, brojni su invalidi, svud zgarišta, njive neobrađene, stoka poklana. I opet pod mač dušmanski. 

U junu 1881, kad ponovo izbi buna u Boki, to ne mogaše proći bez njega i njegove čete, pa mu Austrijanci ucijeniše glavu na 100 dukata. Nešto kasnije, on i Petar Tunguz u Mostaru, u kući trgovca Jefta Bjelobrka, napraviše dogovor sa Nevesinjcem Salkom Fortom da se diže ustanak protiv Švaba, jer je dogorjelo do nokata zbog regrutacije i drugih zala.

Tako u januaru 1882. buknu buna koju neki zovu Uloškik, a neki Stojanov ustanak ili Vakat. Digoše se zajedno Srbi i muslimani, što nikad ranije nije zabilježeno u tragičnoj istoriji naših odnosa. Da bi pameti, sve je otad moglo krenuti drugim srećnijim tokom i da perfidni tuđin ne produbi stari jaz, koristeći to teško breme prošlih vremena.

Stojanu je zamjenik Murat Madija i već 11. januara ustanici zauzeše ulošku kasarnu i udariše na žandarsku stanicu na Hatelju, pet dana kanije napadaju bazu u Koritima, a sutradan udariše i na Palanku. Uprkos godinama on stiže svuda, njegov borbeni duh je neiscrpan, napada žandarmeriju na Čemernu i Grabu, zauzima onu na Tjentištu, te pritiska kasarnu u Avtovcu. Veliki posao čine Pero Tunguz i Salko Forto. Žandarska baza u Kalinoviku je likvidirana 25. januara, početkom februara nakratko je zauzeta i Foča, i već su pred Goraždom. Čete Stojanove i Ibrahim-bega Čengića iz pravca Treskavice oštro napadaju Trnovo, dok se niz zapadne strane Jahorine spuštaju ustanici i napadaju Kobiljdo (Kasindo) na samom obodu Sarajeva, pa baron Herman Dahlen naređuje dodatne mjere osiguranja grada. Ipak, ubrzo se vidjelo da su ustaničke snage preslabe za akcije šireg obima.

Odziv muslimana nije bio masovan i činio je tek 20-30 odsto ustaničke vojske, a hercegovački glavari Bogdan Zimonjić, Nikola Grgur i drugi sabotiraju ustanak po naredbi sa Cetinja. Stojan ih je kori: "Što učinjeste, braćo? Imam Boga više sebe, imam braću Ercegovce, Turke i Rišćane i sve mi je to naredno. Bog, vi i sveti Jovan, što mi radnju pokvariste i uznemiriste?" Zbog pasivnog stava Srbije i čak opstrukcije Crne Gore, dalja borba izgubi svaki smisao. Najposlije, knjaz Nikola, za atar Austrije, posla Lazara Sočicu i onog nečojeka Ćetka Magaricu da Stojana u Somini hapse il' čak i ubiju. Ali nije lako saletit' gorskog vuka, koji im kaza da prenesu knjazu da mu nikad neće oprostiti što ga je dvaput predavao Turcima i kako je srećan što mu je glava toliko vrijedila da je Crna Gora njome dvaput mogla kupiti mir, a da se sad živ neće dati da ga izruči Švabama.

Međutim, kad Stojan kroči na crnogorsko tlo, bijaše uhapšen i interniran u Podgoricu, gdje osta tri godine, poslije čega se nastani u Nikšić. Ni staračkih 87 godina nisu ugasile njegov buntovni duh, pa sa Petrom Tunguzom 1908. uzaludno na Cetinju traži dizanje ustanka zbog aneksije Bosne i Hercegovine.

Umro je u dubokoj starosti 1911. godine i sahranjen u porti Petrove crkve u Nikšiću, gdje je i grob velikog crnogorskog junaka Novaka Ramova Jovovića, koji je rekao: "Osim Stojana Kovačevića, ne priznavam ni jednom živom Crnogorcu ni Ercegovcu da je više dušmanskih glava posjeka."

Šantić ga opjevao

Stojan će pred smrt reći: "Gonila me Turska i Austrija, gonila me i Crna Gora pedeset i kusur godina, sve kao zvijer vrebajući da me uhvate i ubiju. A je se nisam borio za sebe, nego za Ercegovinu. Htio sam da bude slobodna, ali to ne dočekah."

Mi koji dočekasmo trebamo je učiniti još slobodnijom, poklanjajući se sjenima Stojanovim, kojem Šantić posveti stihove: "... Bješe sloboda... I u vječnom boju / Za nju si davô krv i dušu svoju / Vaj, sada kad nas sindžir tuče / Ko će da krha tamnice i ključe / Kad tebe nema i orlova tvoji'?"

Piše: Dragan Mijović