Prolazeći kroz Buloge, ni ne slutimo kakve prirodne ljepote nas okružuju. Kakve tajne kriju te stijene, a i koliko tih ljepota je uništio magistralni put kojim svaodnevno prolazimo, tačnije nehajne firme koje su gradile pomenuti put.  Na dužini od nekoliko kilometara, počinjene su brojne greške, a između ostalog je zatrpan ulaz u pećinu, koja je tom prilikom zauvijek pokrivena velom tajne.

Prije ulaza u jedan od buložanskih tunela, pojavljuje se vodopad visine oko dvadesetak metara. Kako se obrušava niz okomitu stijenu Skakavca, narod ovu izuzetnu pojavu naziva tim imenom. Vodopad Skakavac se pri niskim temperaturama zaledi, pa izgleda kao da je stijena prelivena srebrom i odbija bljesak od sunca. Kadkad se javlja omanja duga različitih boja. Sve ovo je vidljivo brojnim prolaznicima i putnicima na ovoj, veoma prometnoj, saobraćajnici.

U ovom predjelu Buloga postoje i dvije pećine, zapravo za dvije se zna, a možda ih ima i više. Nijedna od njih nije proučena, niti je o njima napisan niti jedan novinski članak, a da čudo bude veće, čak ni najstariji stanovnici Buloga ne znaju za njih. Za Popovu pećinu su u to vrijeme znali samo dječaci koji su se tuda vrzmali, pa slučajno nabasali na nju. O tome su samo međusobno šaputali, tako da je šira javnost ostala neobavještena o njenom postojanju do današnjih dana.

Popova pećina je bila poznata samo toj grupici dječaka sa Buloga, prije 1977. godine, jer je te godine firma „Vijadukt“ iz Zagreba, gradeći magistralni put od Sarajeva, svojim nehatom zauvijek zaklonila ulaz u pećinu. Ona se nalazi u stijeni Skakavac, nizvodno od istoimenog povremenog Vodopada, sa desne strane Doljanke i njenog žlijeba najužeg toka. Ona je, zahvaljujući ljudskom nemaru, danas potpuno nevidljiva.

Prema iskazu tadašnjih dječaka, danas već šezdesetogodišnjaka, koji su ulazili u ovu pećinu, na ulazu je bilo šiblje koje je skrivalo od očiju. Na ulazu se susreće mali izvor, a malo dalje jezerce. Sa tavanica i od poda su stalaktiti i stalagmiti u raznim prelivima boja i raznim oblicima. Na bočnim zidovima su ljudskom rukom iscrtane neke rogate životinje, koje oni kao djeca nisu mogli prepoznati. Pored životinja urezano je neko pismo, koje takođe  nisu mogli pročitati, ni razumjeti.

„Išli smo dok je ručna baterija imala u sebi struje i dok se ne ugasi. Nikada nismo dosegli kraj, a išli smo dublje od 500 metara. Laički smo zaključili, na neviđeno, da je duža od jednog kilometara. Za ovu dužinu nismo sigurni da je tolika, ali bez sumnje je vrlo dugačka. Kada smo pričali svojim roditeljima, rekli su da nikada nisu ulazili u nju. Nisu znali ni da postoji, a nama su zaprijetili da se više ne izlažemo opasnostima. Bez obzira na njihova upozorenja, mi smo tamo često zalazili. Blizu izlaza ima jedna vertikalna jama i kada se dođe ispod nje, vidi se krajičak neba i tuda pada svijetlost, ali je ona nemoćna da obasja golemi prostor pećine. Ova jama je isuviše uska da bi se kroz nju mogao provući čovjek“

Popova pećina je danas potpuno zatrpana i njen ulaz je u okomitoj stijeni Skakavca. Samo se uz pomoć užadi može prići, ali se ni pri tome u pećinu ne može ući. Zašto se tako zove, njeni posjetioci ne znaju, ali je za proučavanje veoma zanimljiva, posebno zbog pisama i crteža životinja.

Pored Popove, Bulozi kriju još jednu, takođe neistraženu pećinu.

Arapska pećina je viša od Popove i smještena je na Vidovačkoj stijeni. Ona je pored starog asfaltiranog puta. Do nje se stiže prolaskom kroz Kamenolom, uz uspon prema Bulozima. Sa gornje, desne strane puta ona je na okomitoj Vidovačkoj stijeni. Sastoji se od dvije prostorije, koliko se zna do sada. Prva prostorija je osvijetljena i nema nakita jer joj širok ulaz i vanjska temperatura nisu dozvolili da se obrazuje takav oblik. Pri kraju se sužava, tako da je nemoguć ulaz u drugu dvoranu. Da li u njoj ima nakita i koliko je duga ova pećina, još nije poznato. Ona je mračna, potpuno nepristupačna i sasvim tajanstvena.

„Nama kao djeci nije bilo poznato zašto pećina nosi to ime. Ovdje je bilo dosta posla za speleologe i stručnjake za podzemni svijet. U toku posljednjih ratova, ova pećina nije služila kao sklonište, jer ovdašnji svijet nije ni znao za nju.“

Kada se kroz Buloge gradio magistralni put 1977. godine, nije se vodilo računa o očuvanju prirodnih ljepota. Naime, rijeka Doljanka je ovdje prirodno izgradila desetak virova, koji su imali prirodne brane koje su bile u obliku kaskada, jezeraca, koji su poput poređanih kada činila izuzetan ugođaj. U ljetnom periodu to je bilo kupalište mladih Buložana, Paljana, Mokrana, Sarajlija... Građevinske firme su odlagale otpadni kamen iz tunela i time svih desetak jezeraca zadavila, kao i mjesta gdje su se mladi sastajali. Da je otpad odvožen samo stotinjak metara nizvodno, ove prirodne blagodeti bi bile i danas sačuvane, kao i Popova pećina, koju su tada zauvijek sakrili od pogleda.

Literatura: Istočni Stari Grad, Mojsije Đerković