Osamdesetogodišnja Mila Malešević, majka poginulog srpskog borca Milovana, radom ispunjava vrijeme i kaže da joj to olakšava bol, tugu i prazninu koje osjeća za jedinim sinom.

Ova svestrana starica pere, redi i prede vunu od koje plete čarape i priglavke, kalemi voće i održava voćnjak koji je zasadila pored novosagrađene kuće u Donjim Zagonima kod Bijeljine, obrađuje baštu, a ima i manji plastenik pun zeleniša i cvijeća.

Mila suzama za poginulim sinom zaliva mladice okalemljenih voćaka, upreda ih u pletivo i upliće u stihove koje piše i čarape i džempere koje plete.

Osim mnoštva različitih poslova, ova baka piše i stihove u stilu srpskih narodnih pjesama i tako nastaju njene većinom kratke pjesme u distihu, od kojih su neke posvećene stradanju srpskog sela Čemerno, gdje joj je sin poginuo sa još 29 mještana.

- Posijem ja svega. Naučila sam da imam i volim da se ovim zanimam - kaže Mila za Srnu u predahu od kopanja zemlje koju priprema za sjetvu krompira i drugog povrća.

Na stolu slika poginulog sina

U kući na stolu uokvirena slika poginulog sina, koju Mila ljubi svaki put kada uđe u prostoriju. Na zidu ikona Svetog Đorđa, kandilo i pored ikone gusle, po običaju koji je njegovan na Nišićkoj visoravni, odakle je porijeklom ova žena. Tu je i sveska sa stihovima koje piše.

Ona kaže da joj unuk Mladen Terzić pjeva uz gusle i pokazuje televizijski snimak sa jednog njegovog nastupa.

Kada joj vrijeme ne dozvoljava da radi u bašti, zimi i uveče, Mila plete. Pokazuje hrpu priglavaka, vunenih čarapa, a ima i džempera, kapa i rukavica. Tu su još neki ručni radovi koje je ranije tkala i vezla i koje je uspjela sačuvati u seobama i izbjeglištvu.

Mila ističe da više vremena provodi napolju nego u kući, te da joj uz rad brže prolazi dan i zdravije se osjeća.

Ona kaže da je cijeli život živjela na selu i radila sve fizičke poslove, da su trenutni poslovi za nju sitnica u donosu na to koliko je sijala dok su bili na svom imanju u Kunosićima kod Vareša.

- Ostarilo se, a i djeca mi brane da radim, ali ne mogu da sjedim besposlena. Nisam navikla. Cijeli život sam radila. Tako je bilo. Žene na selu su svaki dan radile po cijeli dan razne poslove. Od kućnih i poljskih radova, brige o stoci, djeci, a uveče, kada završe sve obaveze, uzimale su igle i plele čarape, kape, džempere, rukavice. Sve smo tako radile i živjele. Bila je sramota vidjeti ženu da sjedi i da ništa ne radi, ako nije svetac - priča ova baka.

Ta navika Milu još ne napušta iako joj to nije neophodno.

- Radili su se razni seoski poslovi. Kada sam bila dijete živjelo se od onog što domaćinstvo proizvede i oblačili se odjevni predmeti koje su žene tkale, krojile, šile i plele od vune, lana i konoplje koja se sijala i prerađivala - prisjeća se Mila.

Ona ističe da je posebno naporno i opijajuće bilo prerađivati konoplju u takozvanim stupama i da nisu tada ni znali šta je droga, ali je uveče boljela glava i žene su kao pijane dolazile kući, držeći se za ograde.

- Imam ja penziju i invalidninu. Nije meni nužda da ovo radim, ali navikla sam na rad i odmah me uhvati kostobolja i reuma ako ništa ne radim. Ovako se zagrijem radeći i nemam bolova. Valjda organizam navikao na rad i šta mogu - objašnjava Mila.

Ona radi u bašti, njeguje voće, a posla ima i u plasteniku.

Podigla voćnjak kalemeći voćke

Mila ima više od 50 stabala voćki, od kojih je većinu lično kalemila. Tu je više vrsta šljiva i krušaka, smokva, borovnica, kajsija, ribizla, mušmula, lješnik, džanarika, jabuke i grožđe, ali i još neke vrste.

Ona je postavila i sistem za navodnjavanje voća, bašte i plastenika.

Na pitanje da li je kalemljenje voća naučila i naslijedila od oca koji je bio vrstan kalemar i obožavalac uzgajanja i njegovanja voća, Mila kaže da nije, već da je kalemljenje naučila od komšije, gledajući ga kako radi taj posao.

- Od deset stabala koje je kalemio samo jedna mladica se primila i vjetar je i nju slomio. Ja sam ponovo okalemila te voćke i sve su se omladile i već rađaju - navodi Mila i dodaje da je kasnije kalemila još voća.

Cijeli život ožalošćena

Mila priča da je siroče od rođenja.

- Cijeli život prati me žalost. Imala sam samo 11 dana kada mi je majka umrla. Sin Milovan je poginuo u 27. godini na Čemernu iznad Ilijaša 10. juna 1992. godine. Među 30 ubijenih Srba u tom zločinu bili su mu i rođaci Zdravko Malešević i Sreten Janković. Muslimanske i hrvatske ustaše zajedno upale u selo i sve pobile i popalile - prisjeća se ova starica.

Ona kaže da su tada prvi put izbjegli iz svog sela, ali da su se opet vratili nakon nekoliko dana. Poslije skoro dvije godine ponovo su napustili svoje selo i imanje i izbjegli na Kremeš kod Vogošće.

Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u egzodusu Srba iz Sarajeva sa mužem Milošem izbjegla je u Rudo, a zatim su došli u Donje Zagone kod Bijeljine, gdje su kupili zemljište i zahvaljujći pomoći srodnika izgradili kuću i konačno prekinuli seobe.

Mila ističe da je imala težak životni put.

- Rođena sam u selu Zlotege u kući djeda Vase Pejića, solunskog dobrovoljca, čija je kćerka bila moja majka Divna, koja je tu i umrla. Nakon iznenadne majčine smrti preuzela me je tetka, koja me je hranila i dojila svojim mlijekom - kaže Mila.

Ona navodi da se njen otac Novo Zekić nakon izlaska iz zatvora ponovo oženio.

- Tata je proveo dvije godine u zatvoru jer je bio u četnicima u Drugom svjetskom ratu. Bio je mlad i dobio je djecu sa drugom ženom. Maćeha je bila korektna. Baba Janja me je često štitila jer je otac bio veoma strog. Živjela je punih 100 godina, a otac tri godine manje - prisjeća se Mila.

Ona napominje da je radila sve seoske poslove, kao i sva djeca u to vrijeme.

"Muž obećao da ćemo preseliti u grad, ali me je prevario"

Mila ističe da se mlada udala, u 19. godini iako joj otac nije dozvoljavao da ašikuje.

- Jednom mi je došao momak u kuću i otac ga je istjerao. Nije mi bilo žao jer ga nisam voljela. Udala sam se krijući, pobjegla za mog Miloša iako je bio 10 godina stariji, što se tada smatralo velikom razlikom i bilo neprihvatljivo. Obećao mi je da ćemo odseliti u grad, ali me je prevario. Bila sam mlada. Ostali smo u selu - smješkajući se priča Mila.

Govoreći o životu prije rata, Mila kaže da su lijepo živjeli, da je muž Miloš radio u Varešu, a ona bila domaćica i sa djecom obavljala sve poslove.

- Imam dvije kćerke i unučad ovdje u Bijeljini. Dolaze mi skoro svakog dana i brinu, ali srce mi se cijepa za mojim Milovanom, mojom zlatnom jabukom. Imao je curu, namjeravao je da se ženi, ali prokleti rat je sve prekinuo - sa sjetom i suzama u očima priča majka poginulog srpskog borca.

Uz mnogo tuge i bola za sinom i mužem, koji je umro prije tri godine, ali i više seoba Mila starost provodi sama u svojoj kući u Donjim Zagonima.

Ona navodi da ju je ono što je pročitala u horoskopu navelo da se obrati familiji radi pomoći u rješavanju osnovnog životnog pitanja.

- Mi smo bili kupili plac i htjeli da pravimo kuću, ali nismo imali para. Zvali smo rođaka koji je dugo u Kanadi i veoma uspješan i on nam je stvarno pomogao. Izgradili smo kuću i beskrajno smo zahvalni i njemu i još nekim mojim rođacima koji su nam pomogli - kaže baka Mila.

Ona ističe da joj je lijepo u njenoj kući gdje je skoro svakodnevno posjećuju.

- Dolaze mi djeca, unučad, praunučad, ali srce boli za mojim Milovanom. Gledam njegovu sliku, napišem stih, pustim suzu, pa izađem u baštu da udahnem vazduha i zabavim se radom da ne mislim na sinovu pogibiju i teškoćama koje su me od rođenja pratile - priča ova vrijedna, svestrana žena koja je rodnu Nišićku visoravan i prostranstvo između planina Zvijezde i Romanije zamijenila semberskim brežuljcima, gdje je prenijela navike stečene kroz mukotrpan život i zahvaljujući njima savladala izbjegličku neizvjesnost i nemaštinu.