Slavko Šibalija, inženjer u „Telekomu“ u Beogradu, ne tuguje za Sarajevom, odavno ga više ne smatra „svojim“. Ne može da ima radost sjećanja na dane pored Baščaršije gdje je prije rata stanovao (Ulica Ognjena Price 1), gdje se oženio, sina dobio.

- Mali je to bio grad za toliku, patološku mržnju prema nama. Činilo se da je godinama sakupljana, gajena, pothranjivana, pa onda, pod pritiskom, naprosto eksplodirala i u svoj svojoj gadosti rasula se iz opne 1992. godine - govori Šibalija.

Sarajevski Srbi su se za samo nekoliko dana i noći našli u zatočeništvu, okruženi i žicama i minskim poljima.

Alija Izetbegović, autor „Islamske deklaracije“ i zastupnik stava da ne može biti mira između islama i drugih vera, postaje u junu 1992. godine vrhovni komandant već dobro naoružanih „zelenih beretki“, odnosno tzv. Armije BiH, proglašava ratno stanje i zabranjuje izlazak iz grada.

Sada, mnogo godina kasnije, Slavko Šibalija konstatuje da su ostvarene Izetbegovićeve želje - glavni grad BiH je etnički „najčistija“ prestonica u Evropi. Sarajevo je napustilo više od 150.000 Srba, bez želje da se ikada vrati.

- Od prijatelja čujem da i ono malo Srba u Sarajevu čeka da izvuče bar dio novca za imovinu koja im je u ratu brutalno oteta ili uništena, pa će odmah otići što dalje od Miljacke - kaže Šibalija.

- Pokušavam da potisnem sjećanja na fašistički teror „legalne muslimaske vlasti“, na progone i kazamate u kojima sam bio. Ne mogu. Vrijeđa me što niko neće javno da kaže istinu o ratnom Sarajevu, da su Srbi bili žrtve, a nikako agresori svog grada. Ubijani su na ulicama, u svojim stanovima, na radnim mjestima, u mnogim mučilištima...

Mnogo logoraša, mojih sapatnika, umrlo je od posljedica zvjerskih prebijanja i nije dočekalo istinu. U Beogradu se još susrećem sa ljudima koji vjeruju u gnusne laži muslimana i njihovih saveznika, lansirane još 1992. i pothranjivane do danas. Dokle? Da li ću ja doživeti da istina pobijedi? - kaže on.

Zatvore, odnosno logore u Sarajevu, a bilo ih je 125 u svim dijelovima grada pod muslimanskom vlašću, prošlo je oko 25.000 Srba.

"Novosti" su objavile dio lične izjave Slavka Šibalije, zapisane na slobodnoj teritoriji početkom oktobra 1994. godine.

- Muslimanski praznik Bajram, 6. april 1992. godine. Njihova jutarnja molitva se završila negdje oko 6 časova. Tada je počela jeziva dreka i pucnjava. Slavlje. Aliji Izetbegoviću su svjetski moćnici priznali državu. Ženu, sina i taštu šaljem kod rodbine u Vojvodinu. Mislio sam: dok se situacija ne smiri. U stanu ostajemo tast i ja. Mi, Srbi, ponovo smo iskazali naivnost, za razliku od dobro obavještenih i pripremljenih muslimana i Hrvata. Radio sam u Javnom preduzeću PTT Sarajevo i nekoliko mjeseci pred rat mi se mlađi „kolega“ Osman Džombić, poznati kriminalac, povjerio kako već postoji vojska - "Patriotska liga", da imaju uniforme i naoružanje i vježbaju na Jarčedolima.

- Mjesec april, ni rat ni mir. Gradom prolaze razne vojske (policije) u različitim uniformama. Govorimo: svaka avlija - armija. Onda, 2. maja je, poslije višednevnog, strahovitog mučenja, ubijeno osam vojnika JNA i četiri srpska civila. Slijedi masakr nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Sa prozora stana, kroz Park cara Dušana posmatram histerično, pomahnitalo urlanje „zelenih beretki“ i zbunjene, preplašene vojnike koje skidaju sa vozila, tjeraju ih da se skinu goli i polijegaju po asfaltu. Ubijaju ih.

U kvartu u kojem je Šibalija živio, počinju žešći progoni. Nebojšu Milovanovića ubija komšija iz ulice jer, navodno, svjetlećom reklamom na zgradi daje signale „ćetnicima“. Čuje da mu se komšija Mišo Vukoičić, koji je radio kao portir u preduzeću „Bosna-Re“ objesio. Na obdukciji se vidi da je bukvalno iskasapljen. Zašto? Sin mu je „u ćetnicima“, čuje objašnjenje komšije, muslimana.

Slavkov tast dobija infarkt prilikom hapšenja i maltretiranja na ulici. Hapse ga policajci kriminalaca braće Zulić.

Novembar, 1992. Ispred stana petorica naoružanih vojnika 10. Brdske brigade zloglasnog Mušana Topalovića Cace. Stan je potreban za njegovog zamjenika Senada Pecara. Šibalija je na ulici. Izlazi, dok vojnici iznose tijela dvije njegove komšinice. Zaklane u stanu, odbile su da se isele.

- Na ulici prijete racije. Najgore je ako te uhvate baš ti iz 10. Brdske, jer vode na Trebević, na kopanje rovova - nastavlja Šibalija.

- Gore je jedno od najvećih stratišta. Bacaju Srbe u pećinu „Kazani“, prije toga ih ritualno ubijaju. Umobolnici Mušana Topalovića se opijaju u krvi žrtava. Formirana je elitna, „jurišna četa“ 10. Brdske brigade. Njen pripadnik može postati samo krvolok koji donese „upisninu“.

Šta je „upisnina“? To je srpska glava. Glave zaklanih Srba izlažu se u osnovnoj školi na Bistriku. Sa Bistrika se gleda na Trebević. Crni dim znači da su u jamu „Kazani“, poslije ubijanja ljudi, bačene i zapaljene automobilske gume.

Masovne grobnice

Najmanje je 5.515 Srba ubijeno je u Sarajevu od 1992. do 1995. godine. Tolikom broju žrtava se znaju tačna imena i prezimena, mjesta rođenja i smrti. To nije konačan broj, još nisu otkrivene sve masovne grobnice, a za neke se i ne zna gdje su. Provjeravaju se podaci za još 500 nestalih sarajevskih Srba.

Smrt na odloženo

Srbi u Sarajevu, izbačeni na ulicu, bili su kao progonjene zvijeri. Novembar 1992. Slavko Šibalija izbjegava racije. Utočište nalazi kod bivših komšija, Hrvata. Na poslu, u PTT, masovno otpuštaju Srbe, tako da više nema ni pisanu potvrdu da može slobodno da se kreće gradom. Počinje da razmišlja o bjekstvu na slobodnu teritoriju. Ne smije da se povjerava nikome. Bilo je teško doći do informacija, a znalo se da postoje ljudi, čitave ekipe, koji organizuju prebjeg i doček prebjeglih.

- Iz grada se moglo izaći samo preko „crnih kanala“ - govori Šibalija.

Neko ima sreće, izbjegne i straže i minska polja, nekog uhvate i završi u zatvoru, nekog ubiju.

U Sarajevu je bio razrađen sistem ubijanja i pljačkanja Srba. Tražio se novac za prevođenje na slobodnu, srpsku teritoriju. Istovremeno se znalo da će ljudi, kada već bježe, sa sobom ponijeti sav novac. Ubijane su čitave porodice, a organizatori su bili u vrhovima muslimanske civilne, vojne i policijske vlasti. „Legalna vlast“ je sve Srbe proglasila za „vojne obveznike“ bez obzira na to što su odbijali da služe u muslimanskim formacijama. Zato su pokušaji bjekstva iz grada kvalifikovani kao krivično djelo „neodazivanja pozivu i izbjegavanje vojne službe“.

Šibalija je sa još četvoricom Srba uhvaćen noću, 12. oktobra 1993. godine. Nije znao da je prije toga njihov „vodič“, musliman, „propjevao“ u policiji i da idu direktno u zasijedu. U obrazloženju presude Okružnog vojnog suda u Sarajevu stoji:

„...U vrijeme ratnog stanja u R BiH, kao vojni obveznici, noću 12. 10. 1993. godine u Sarajevu, u vremenu od 23 do 24 časa, krenuli su iz pravca Alipašinog Polja u pravcu naselja Nedžarići kroz Olimpijsko naselje Mojmilo, s namijerom da pređu liniju razdvajanja Armije BiH i teritorije koju privremeno kontroliše agresor, a u cilju prelaska na privremeno zauzetu teritoriju... čime su počinili krivično djelo neodazivanja pozivu i izbjegavanja vojne službe...“

„Prebijezi“ su se okupili u jednoj kafani na Alipašinom Polju i nije im bilo čudno što se plan mijenja - neće se ići prema Grbavici, već Nedžarićima.

- Uvedeni smo u zasijedu, što su njihovi mediji okarekterisali kao veliki uspjeh hvatanja „ćetnićkih“ terorista koji su pokušali pobjeći na „privremeno okupiranu teritoriju“ - govori Šibalija.

Počinje istraga, prvo Dobrinja, zatvor „Sunce“, podrum bez svjetla, nas 12, svi intelektualci. Tukli su nas i maltretirali na razne načine, zavisno od mašte tih umobolnika. Rezultat mog saslušavanja bio je: polomljena nosna kost, naprsla grudna kost, natekle potkoljenice, po cijelom tijelu kontuzije i bolovi. Rekao sam: "Pošli smo na našu stranu, našim porodicama, od silnog dobra napuštamo sve, svoje kućne pragove i idemo." To im nije bilo dovoljno, moramo biti „krupne zvijeri“, jer je i akcija hapšenja bila spektakularna i kao takva prikazana u medijima.

Dva dana batinanja pajserima, kablovima, šipkama, pendrecima... Među batinašima i bivši Šibalijin učenik iz Mašinske tehničke škole Enes Agić:

- Evo ga moj profesor, ćetnik, pošao da bježi, sad ćemo mu noge polomiti!

Iz „Sunca“ u novu „kuću“, klanicu i grobnicu mnogih Srba - zatvor „Ramiz Salčin“ (bivša kasarna - zatvor „Viktor Bubanj“). U ranijim samicama sada natrpano po 10-12 ljudi. Svakodnevno je neko umirao od iscrpljenosti, gladi, bolesti, prebijanja. Stražari bi mrtve uvijali u ćebe i izbacivali u hodnik.

- Situacija se posebno pogoršala poslije „oružane pobune“ 10. i 9. Brdske brigade, najekstremnijih formacija, kada su u „Salčin“ počeli da dovode uhapšene komandante i vojnike tih brigada - svJedoči Šibalija.

- Nije teško zamisliti susret dokazanih krvoloka koji su, bukvalno do juče, ubijali Srbe na najsvirepije načine u skladu s njihovom poremećenom psihom, sa Srbima zatvorenicima.

Šibalija je osuđen na 20 mjeseci zatvora, pa prebačen u Centralni zatvor.

- Dane smo provodili u ovećoj prostoriji za dnevni boravak, zajedno sa zatvorenicima muslimanima, uglavnom kriminalcima, lopovima i ubicama - govori Slavko Šibalija.

- Bila je to nelogična i neprirodna mJešavina ljudi: Srba intelektualaca - više od 40 visokoobrazovanih, profesora univerziteta, doktora nauka, ljekara, inženjera, studenata, ljudi u srednjim i odmaklim godinama, i muslimana kriminalaca, koji nikada ništa korisno nisu uradili.

Cinizam

Dragan Fazlagić, javni tužilac, rekao mi je na suđenju da sam, ako sam već želio da odem iz Sarajeva, mogao da tražim odobrenje vlasti - navodi Slavko Šibalija.

Zaista, vrhunac cinizma, jer je i njemu i meni bilo jasno da je jedini „legalni“ način za izlazak Srba - preko zatvora. Ko preživi istragu i osude ga, mogao je da čeka razmjenu, za vrijeme ili poslije izdržane kazne.

Krvavi pir u Pofalićima

Dio izjave B. O. poslije napuštanja Centralnog zatvora, razmjene zarobljenika i prelaska na srpsku teritoriju, 6. oktobra 1994. godine:

- Moja žena je morala 15. maja 1992. godine da ode u Pofaliće, da popiše robu u samoposluzi, koja je tog dana bila obijena. Tamo je i prenoćila. Radio sam u "Sarajevskoj mljekari" i ujutru sam čuo za napad. Kolege na poslu su bile dobro obaviještene.

- Sledio sam se kada sam čuo da je prema Pofalićima krenuo kriminalac Jusuf Prazina Juka sa 3.500 ljudi, a sa svojima i zlikovac Samir Kahfedžić Kruško - govori B. O. 

- Otišao sam kući, a oko 16 časova su mi došle komšije Ibrahimović i Tahirević. Rekli su da su muslimani zauzeli Pofaliće i da treba ići u pljačku.

Sa Ibrahimovićevom majkom je B. O. krenuo da potraži suprugu.

- Sve srpske kuća su bile popaljene, neke su još gorjele u Orlovačkoj, Humskoj ulici, sve uništeno, mrtvo - svjedoči B. O. - Ispred kuća i po ulicama leševi muškaraca, žena, djece, pasa i mačaka. Rukama sam prevrtao mrtve, tražio ženu. Prema pričanju samih muslimana, u tom masakru je ubijeno 312 stanovnika Pofalića. Preživjeli Srbi su morali da kopaju rake, u stvari, dvije jame.

Ostali leševi su utovareni na kamione, odnijeti i bačeni na deponiju u Buća Potoku. B. O. nije pronašao suprugu.

Zlatko Pavlović, student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, morao je, kao i drugi srpski visokoškolci, da u „radnom vodu" kopa rovove i tranšeje. Ranjen je u eksploziji granate u noći, 19. februara 1993. godine. Amputirana mu je desna potkoljenica. Dokopao se slobode 20. juna 1994. godine. On, između ostalog, priča:

- U Centru za socijalno zbrinjavanje rekonvalescenata radio je Ismet Papaj, demobilisani muslimanski vojnik, Albanac. Ismet mi se hvalio da je iznad Pofalića, na brdu Žuč, zaklao „starog, bradatog četnika“, 16. maja 1992. godine. Papaj je na kraju rekao da mu se taj starac žalio kako je ostao sam, da su njegova djeca i žena pobjegli, a njega ostavili. "Četnik" je, koliko sam razumio Ismeta, sam tražio da ga ovaj ubije.

Svjedočanstvo V. R, rođenog 1949. godine u Pofalićima:

- Rat je došao u Pofaliće kada je 15. maja 1992. u Orlovačkoj ulici Mirsad Bungur, doseljenik iz Sandžaka, ubio Rajka Savića. Istovremeno su ubijeni Mlađan Bratić, Branko Jeremić, Branko Bozalo, Vojin Vukadin, Slobodan i Neđo Odžaković, dok su zaklani Savo Elez i bračni par Mirko i Rosa Savić. Na kućnom pragu sjekirom je ubijena Vida Bratić.

Prema riječima V. R, rano ujutru, 16. maja, napadnuto je 200 srpskih porodica iz svih pravaca.

- Cjelokupan scenario ubijanja preuzele su doseljene Sandžaklije, a nas je napalo više od tri hiljade muslimanskih bojovnika iz pet pravaca. Prilikom bježanja sam morao da ostavim bolesnog oca, da spasavam djecu, majku, ženu, braću, snahu... Bili smo okruženi sa svih strana, zavladala je panika, preživjeli su počeli da se povlače prema Humu, a zatim prema brdu Žuč. Koljači su u talasima napadali, sustizali bolesne i iznemogle. Ubijali su ih na najzvjerskiji način...

Kolona se u bezglavom bjekstvu zaputila do sjeverozapadnih padina brda Hum, prema Buća potoku. Odatle se trebalo popeti na brdo Žuč. Ali, kolona je presječena.

- Bježali smo, padali bez daha, grebali prstima korijenje trave. Pred očima mi je stalno bio otac, kojeg sam ostavio za stolom. Moja djeca su vrištala, dozivala me. Ugledao sam brata kako ranjen leži na padini. Tresla mu se noga. Imao sam osjećaj da mi je glava nekoliko metara daleko od mene.

- Dok je trajalo bestijalno orgijanje drogiranih muslimanskih fanatika, sa Huma su na sve četiri strane svijeta odjekivale „ilahije“ i „kaside“ uz poznati refren: „Alahu akber“ - nastavio je V.R.

- Uz tu, jezivu mudžahedinsku dreku, prolamao se cik straha prestravljene djece, vapaj žena, krici ranjenih, uz rafalne i pojedinačne pucnjeve. Iživljavali su se, tri puta su nas namjerno puštali da umaknemo, da bi nas uvijek iznova okruživali i ubijali.

Na padinama Huma i Žuči ostalo je na desetine mrtvih i ranjenih. Krvožedne Sandžaklije su svirepo, noževima dokrajčivali ranjenike. Preživjeli su sa Žuča gledali kako im gore domovi. Gorjelo je 500 kuća, dim se uvezao u snop, dizao se visoko.

- Od muslimanskih zlikovaca, prije svih, bio je Habib Idrizović, Sandžaklija, došao u Pofaliće prije 14 godina i doveo šestoricu braće koji su, svi redom, napravili kuće na srpskim imanjima - rekao je V. R. - U krvavom piru učestvovao je i starosjedelac Omer Gabela, bivši novinar.

Gabela je doveo Sarajevsku televiziju dan poslije. Televizija je snimala zarobljene Srbe ispred neoštećenih muslimanskih kuća. Tvrdilo se da nisu stradale srpske porodice.

- Srbi su pod prijetnjom, pred kamerama izjavljivali da su živi i zdravi, da su im kuće čitave, zato su i ostavljeni u životu - nastavio je V. R. - Sarajevska televizija je nekoliko puta emitovala snimak o „pobjedi“ muslimanske vojske. Da mu kuća nije izgorjela, izjavio je i Stanko Pikulić, starac, starosjedelac. I njega i ostale preživjele ubili su Arif Ljuca i njegov sin Nusret sa braćom Karamović: Fadilom, Dževadom i Faikom.

V. R. je ostao živ, ali su mu ubijeni otac, majka, jedan brat i snaha, dok je drugi brat teško ranjen.

Genocid

Naselje Pofalići, između Dolca i Velešića, na padinama brda Hum, više od 500 godina nastanjivali su Srbi. Sistematski, punih 15 godina prije izbijanja rata u Sarajevu, ovdje su doseljavane Sandžaklije, a Srbi tjerani sa imanja do samih kućnih vrata.

U Pofalićima je ubijeno najviše nemoćnih žena, staraca i djece. Niko se od preživjelih nije vratio. Nema više Čangalovića, Pikulića, Đukića, Bunjevaca, Andrijaševića, Vaskovića, Andrića, Trišića, Mađarevića, Golijanina i drugih starosedelaca.

Noć uvrijeđenih koljača

Sejo Kadić Guz, kriminalac i pripadnik 10. Brdske brigade Mušana Topalovića Caca, hvali se i izaziva zatočene Srbe u logoru „Ramiz Salčin“ (bivši vojni zatvor „Viktor Bubanj“), da je lično zaklao pedeset dvoje ljudi na „Kazanima“, jami u podnožju Trebevića.

Krajem 1993. godine je „legalna muslimanska vlast“ zvanično prekinula saradnju sa kriminalcima koji su praktično držali Sarajevo u svojim rukama. Optuženi su da su pripremali puč protiv Alije Izetbegovića. Mušan Topalović je ubijen. Podignute su optužnice protiv najekstremnijih krvoloka. Da je to bila farsa ubrzo se vidJelo, jer su svi pušteni na slobodu, mada su im zločini dokazani.

- Neka ste klali, momci! Srbe ste klali, sve ih treba pobiti! - odgovara Kadiću Ramiz Delalić Ćelo, okrivljen, između ostalog, za ubistvo starog svata ispred pravoslavne crkve na Baščaršiji, marta 1992. godine. - A meni je Alija naredio da niko živ ne smije ostati, majku mu... a sad me optužio. Sve ću reći na sudu!

Ovu scenu opisuje Dragan Todorović, student, uhapšen i surovo mučen zbog pokušaja bjekstva iz grada.

- Ludilo, bili smo u istim ćelijama ili pored zlikovaca - govori Todorović. - Bilo je stravično samo slušati te koljače, siledžije, snajperiste kako se naslađuju zvjerstvima. Stražari su im se divili, bili su idoli, nacionalni heroji.

Sejo Kadić Guz je zaklao Srbina, uhapšenog, jer ga je žena, Hrvatica, optužila da ima oružje u stanu. Kadić je doveo i ženu na „Kazane“, da gleda. Onda su je „jurišnici“ iz 10. Brdske - silovali naočigled muža. Mušan Topalović Caco uvijek je jedno te isto pitao žrtve: "Znaš li šta te čeka?"

Čovek je znao. Pitao je ženu:

"Šta ćeš reći djeci?"

Samir Seferović Ćeble je marta 1993. godine usmrtio dvogodišnjeg dejčaka Božidara Šljivića. Nogom mu je smrskao lobanju, pa leš šutnuo do jame. Dječak je bio ko zna koja žrtva po redu tog dana. U jamu su bacili zapaljene automobilske gume.

Todorović je u zatvoru čuo priču o silovanju djevojke Jagode Janković (19). Poslije su je ubili braća Zornić. Na djevojku su nanizali gume, zapalili ih i pustili da se kotrlja na opšte veselje Alijinih „ratnika“.

- Polomljene Srbe su stražari i muslimanski zatvorenici u logoru tjerali da iz sve snage viču: „Alah egber“ - nastavlja Todorović. - Morali smo da učimo muslimanske molitve i njihove novokomponovane borbene pjesme. Tu se isticao stražar Lakota iz Sandžaka.

U ćeliji do Draganove bili su Mehmet Sijarić, Sandžaklija, Zahir Fazlić Kiko iz Priboja i Izet Ćelić Isko. Todorović navodi:

- Bile su to scene iz samog pakla! Gledate premlaćene zatvorenike kako ječe, vade crve iz zapuštenih rana, slušate na silu naučene molitve, upadaju Sandžaklije da vade oči nekome koga odaberu, svi se drapaju, jer grizu vaške, čuje se tupi zvuk udaraca, a istovremeno vrisak silovanih žena...

U ćeliju logora „Ramiz Salčin“ doveden je Samir Dženanović Glavoguz, bivši upravnik zatvora kod dželata Samira Kahvedžića Kruška na Alipašinom Polju. Pamte se njegova zapomaganja.

- Ma ljudi, oni nisu normalni, pobiješ ćetnike, a oni te zatvore! - bio je ogorčen Glavoguz. Dženanović se slikao kako ubija srpske civile. Rekao je: "Ko ih jebe, priznaću ubistvo ove trojice, jer imaju slike, a ona ostala neću."

Srpski logoraši čuju smijeh. Prepričavaju se hapšenja i ubistava bračnog para Milene i Vasa Draškovića i njihove komšinice. Njih je označio Sakim Puškar, zvani Puška. Puška je bio zadužen da Mušanu Topaloviću dostavlja poruke sa adresama, imenima i prezimenima Srba u opštini Stari Grad. Za to je dobijao novac. Bračni par Drašković bio je u svađi sa komšinicom, što je doznao i Puškar. Svi su dovedeni na „Kazane“.

Vasa Draškovića su natjerali da siluje komšinicu, „da se izmire“. Bio je oktobar 1993. godine.

- Ajde, Ćeto, ne stidi se - dobacivali su „jurišnici“. Zatim su prisilili žene da se pred njihovim očima i uz „navijanje“ grle, ljube... - svjedočio je Todorović. - Bile su to starije žene. I „gledaoci“ su krenuli u iživljavanje. Kao „pomagala“ koristili su drške lopata, pendreke i granje. Konačno, Vaso, Milena i komšinica su pobijeni krampovima i bačeni u jamu.

Dragan Todorović ne može da zaboravi logor „Sunce“ u Dobrinji i čiču sa krznenom kapom. Tu je bio prije prebacivanja u „Ramiz Salčin“. Izet Ćalić Isko je kablovima šibao starijeg čoveka. Ovaj se bez jauka grčio na stolici.

"Ajde, čiča, da pojedeš tu ćetničku kapu!", naredio je Isko. Čovjek je objašnjavao kako je to ruska, a ne četnička kapa. Isko je izvadio kamu: "Ako ne pojedeš, zaklaću ti sina!"

- Sin mu je u uličnoj raciji uhapšen zajedno s njim, bio je u susednoj ćeliji i, šta će - priča Todorović. - Gledao sam čiču kao počinje da grize kapu. Polomio je zub, krv mu je tekla niz vilicu. Žvakao je, jedva gutao, davio se. Mislim da su sati prošli, a tek je pojeo četvrtinu kape. Izet Ćalić se pojavio, čiča ga je zastrašeno pogledao.

"Ne moraš više da žuriš, Ćeto", rekao je Isko.

Zavjera ćutanja

Predstavnicima međunarodnih državnih, političkih, humanitarnih i nevladinih organizacija, a bilo ih je na hiljade u Sarajevu, pred očima se odigravala tragedija srpskog stanovništva, ali se nijednom u četiri godine nisu javno oglasili, a još manje suprotstavili divljanju muslimanskih fundamentalista i zlikovaca - kaže Milivoje Ivanišević, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom.

Suprotno tome, od Sarajeva su pravili kult grada stradalnika, optužujući Srbe za agresore.

Masakr za trpezom

Alija Hodžić, upravnik mrtvačnice na Koševu, posjećivao je sina Mirsada, policajca, u obližnjoj bolnici 1993. godine, na odjeljenju neuropsihijatrije. Alija se ponosio sinom. Prijatelje nije ni morao da uvjerava da Mirsad nije lud. Svi su znali da je „normalan“, a da ga je Sud proglasio za neuračunljivog, kako bi izbjegao kaznu zbog ubistva šest članova ugledne i imućne porodice Ristović. Ubijeni su u naselju Velešići, opština Novo Sarajevo, 8. jula 1992. godine, dok su ručali.

Jedan od Ristovića, Obren, ranjen je i prebačen u bolnicu „Koševo“ oko 14 časova. Ali, upravnik mrtvačnice je bio Alija, otac ubice Mirsada i rođeni brat drugog ubice - Osmana Hodžića. Zvaničan izvještaj bolnice je bio da je Obren umro od posljedica ranjavanja vatrenim oružjem, iskrvario... Tijelo je preuzeo Obrenov brat Todor Ristović, koji nije bio u kući, u vrijeme ručka.

Todor je zapazio modrice, podlive i otekline po tijelu. U policijskom izvještaju je napisano da je Obren dotučen i umoren od „neidentifikovanih počinilaca“. Upravnik mrtvačnice Alija, komentariše kako se velika prašine digla zbog „ćetnika“.

Policajci stanice na Marindvoru, pripadnici Centra službe bezbjednosti Sarajeva - Admir Adilović, Ismet Ćutuk, Osman Hodžić, Mirsad Hodžić i Meho Ibišević - kreću oko 11 časova 8. jula jednim kolima u pravcu Velešića. Čekaju.

- Čekali su da se okupi što veći broj članova porodice - svjedoči Todor Ristović. - Moja braća su znala da su na meti.

Ristićevi su se bojali da izlaze, od kada je zapaljena kuća porodice Buha, u kojoj je izgorio nepokretni starac Krsto Buha (92). Hljeb im je stalno donosio Danilo Ristović, dječak od 12 godina, Todorov sin. Tog dana su ga, nažalost, stričevi zadržali na ručku. Došla je i jedna komšinica.

Komšinica Stojanka Mastilo je preživjela, jer izgleda da i nije bila meta. Svjedoči:

- Bili smo za trpezom, iza podneva, kada su policajci provalili u stan i odmah počeli da pucaju iz automatskih pušaka. U šoku, gledala sam kako se krv širi stolnjakom, kako je hleb crven... Onesvijestila sam se.

Ubijeni su Petar Ristović, bivši rukovodilac u „Bosnalijeku“ i narodni poslanik u Skupštini BiH, njegova sestra Bosiljka, njihova bolesna i paralizovana majka Radosava i rodica Mila Ristović. Obren Ristović, ranjen i dokrajčen u bolnici „Koševo“ ili mrtvačnici, bio je vodeći poljoprivrednik u sarajevskom okrugu. Svih šest žrtava sahranjeno je u tri zasebne grobnice na sarajevskom groblju „Lav“.

- Na mjesto tragedije došao sam samo nekoliko minuta kasnije - govori Todor Ristović. - Moj sin, Danilo, mrtav. Ubijen. Pa, bio je dijete, majku im balijsku!

Todora, kao mogućeg svjedoka, hapse 25. novembra pod optužbom da je izazivao „oružanu pobunu“ (koje nije bilo), što je kasnije preinačeno u krivično djelo posjedovanja oružja (koje nisu našli). Osuđen je na četiri godine zatvora, razmijenjen je tek 1. aprila 1995. godine.

Suđenje ubicama početkom 1993. godine. Tužilac ih nije ni okrivio za zločin, već samo za ubistvo. Zasijeda Sudsko vijeće Višeg suda u Sarajevu, predsjednik Daut Bibić. Jedna od sudija je Vasvija Vidović, koja je kasnije postala oficir za vezu Vlade BiH sa Haškim tribunalom. Privedeni Mirsad Hodžić, Admir Adilović i Ismet Ćutuk oslobođeni su krivice kao neuračunljivi i upućeni na liječenje. Zaključeno je da su Osman Hodžić i Meho Ibrašinović „nedostupni“ Sudu, mada su sve vrijeme bili u Sarajevu.

Cio slučaj su zataškali Fikret Muslimović, šef bezbjednosti tzv. Armije BiH i Bakir Alispahić, načelnik Centra službe bezbjednosti BiH. I, svakako, niko ni u ovom slučaju nije optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nije se saznalo ko su bili nalogodavci zločina.

U zatvorskoj neuropsihijatriji na Koševu se jula 1993. godine obreo Aleksandar Trninić (22), koji je zbog strahovite torture u logoru „Ramiz Salčin“, poslije polomljenih rebara, grudne kosti i vilice i nagnječenja pluća, pokušao da se ubije. Spriječili su ga drugi zatvorenici Srbi. Aleksandru je napisano da ima „zatvorsku psihozu“. Onda, u istoj sobi bolnice sa ubicom Mirsadom Hodžićem.

- Kada je saznao da sam Srbin, Mirsad mi je prijetio da će me ubiti kad izađem iz zatvora - navodi Aleksandar Trninić. - Detaljno mi je pričao kako je ubijao Ristoviće i kako je smisao njegovog življenja da ubije što više Srba. Slobodno se kretao Sarajevom i pored sudski izrečene mjere liječenja. Četiri mjeseca po izlasku iz zatvora, prije nego što sam posredstvom Međunarodnog crvenog krsta konačno napustio Sarajevo 1. juna 1994. godine, bio sam u stalnom strahu da će odnekud iskrsnuti Mirsad Hodžić.

Zaboravljeni u žicama

Kult žrtve svih ovih godina uporno je građen samo za jedan, i to urbani dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, a muslimani su u još žešćim medijskim kampanjama, proglašavani za najveće, ako ne i jedine stradalnike rata u ovom gradu. Odmah se mora reći da je glavni grad bivše BiH imao deset opština i 340 naselja, od čega čisto muslimanskih 59 i čisto srpskih 105. Ostalo su bila mješovita naselja.

Linije razdvajanja su se u dobrom dijelu držale etničkih granica. Oko 85 odsto teritorije koju su u Sarajevu držali Srbi, tradicionalno je i pripadalo srpskom stanovništvu. Drugačije rečeno, Srbi su uglavnom branili svoju teritoriju.

Ove podatke navodi Milivoje Ivanišević, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom i autor knjige „Zločini nad Srbima BH 1992-1995“, čije izvode, takođe "Novosti" koriste u ovom feljtonu.

- Alija Izetbegovoć je želio rat i to je javno izjavljivao - govori Milivoje Ivanišević.

Uopšte nije sporno da je Sarajevo vidio kao glavni grad buduće islamske države. Autor „Islamske deklaracije“ jasno je stavio do znanja da ne može biti mirenja između islama i drugih vjera. Da je želio da zaštiti civilno stanovništvo, proglasio bi Sarajevo za otvoren, nebranjeni grad i tada bi se svaki napad Srba, prema međunarodnim konvencijama, smatrao agresijom.

U ratu su muslimani, prema izjavi samog Izetbegovića, dobili pomoć u oružju vrijednu više od 10 milijardi maraka. Zašto nije dozvoljavan izlazak Srba iz dijela Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, kao što je srpska strana dopuštala muslimanima da idu kuda hoće? Humani postupak Srba je u muslimanskoj propagandi označen kao „etničko čišćenje“. Istovremeno su muslimani, zatočivši Srbe, da ironija bude potpuna, dokazivali „multietničnost“ grada. Ali, gdje su, onda, Jevreji?

U Drugom svjetskom ratu, u Sarajevu su Nijemci i ustaše, regrutovane isključivo od muslimanskog i hrvatskog stanovništva, ubili oko 9.000 Jevreja. Čim je u svijetu priznata nova muslimansko-hrvatska država 6. aprila 1992. godine - svi Jevreji su odmah napustili Sarajevo. U bjekstvu im je pomogla međunarodna zajednica i (samo) na taj način iskazala nepovjerenje prema mudžahedinskoj politici Alije Izetbegovića.

- Srbima, nažalost, niko nije htio da pomogne i ostali su da trpe najgora maltretiranja i ponižavanja, postanu pravi robovi, viđeni za sve najprljavije i najopasnije poslove - nastavlja Ivanišević. - Nije pomogao ni „Apel miroljubivoj svjetskoj javnosti za spas zatočenih Srba u Sarajevu“, građana opština Rajlovac, Vogošća, Centar Sarajevo, Novo Sarajevo, Ilidža i Ilijaš, upućen 13. jula 1992. godine. Odziva na apel nije bilo, ali je uslijedila medijska hajka na Srbe zbog patnji sarajevskih muslimana - nastavlja Ivanišević.

Kolika je bila naivnost Srba (neobavještenost, glupost), najbolje dokazuje Kongres srpskih intelektulaca održan u Sarajevu 29. marta, znači nekoliko dana prije proglašenja samostalne BiH. Na Kongresu, naime, nije bilo ni riječi o fizičkoj zaštiti i odbrani Srba. A, tada su, takozvana, Patriotska liga, teritorijalci i paravojne „zelene beretke“ već imali 40.000 naoružanih ljudi. Učesnici Kongresa su jedva izvukli žive glave.

Kada je rat počeo, Srbi u BiH uopšte nisu imali oružane snage. Rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije očekivalo ratne sukobe. Rezolucijom Savjeta bezbjednosti, odmah poslije proglašenja nove državne tvorevine, naloženo je JNA da se povuče iz BiH. U aprilu je proglašena i Savezna Republika Jugoslavija, tako da je JNA postala - ničija vojska.

Vojni potencijali muslimana su sve vrijeme rata nadmašivali srpske. Prvi korpus tzv. Armije BiH prosječno je brojao oko 78.000 vojnika. Prema muslimanskim izvorima, na sarajevskom ratištu je bilo angažovano oko 35.000 vojnika. Na srpskoj strani se nalazio Sarajevsko-romanijski korpus koji je imao od 16.000 do 18.000 vojnika, ali je veliki broj bio angažovan u odbrani sopstvenog zaleđa od muslimansko-hrvatskih snaga koje su dejstvovale iz Goražda, Konjica, Tuzle i drugih mjesta.

Kada je riječ o artiljeriji, Srbi su mogli da dejstvuju sa samo jedne dominantne tačke - planine Trebević - po starom dijelu grada. Muslimani su imali bolje i brojnije vatrene položaje za paljbu po srpskim dijelovima Sarajeva. Tako su skoro sve vrijeme rata sa Igmana gađali Ilidžu, Blažuj i Hadžiće. Sa brda Žuč su tukli Rajlovac i Vogošću, a sa Mojmila Lukavicu. Srpski dio Grbavice kontrolisali su i gađali sa solitera.

Kult žrtve koji je stvaran za muslimanski dio grada imao je, pored ostalog, za cilj da se prikrije i stvarni odnos snaga i stvarni odnos stradanja od granata. A, da bi prikrili sopstvena dejstva, žrtve koje su nanosili srpskom stanovništvu Sarajeva i uticali na pojedine međunarodne odluke, često su pribjegavali i samogranatiranju i žrtvovanju stanovništva iz muslimanskog dijela Sarajeva.

Piše: Vlastimir Popović

(Nastaviće se)