Socijalna raslojenost na ovim prostorima nikada nije bila veća, tako da, dok pojedini ljudi sebi mogu da priušte sve božje milosti, ostali jedva krpe kraj s krajem, odričući se svega i svačega.

Primjera radi, za platu od 450 KM i ispod toga prošle godine je radilo 35.246 zaposlenih ili svaki osmi radnik u Republici Srpskoj.

Podaci Poreske uprave RS pokazuju da je u septembru 2019. u Srpskoj bilo ukupno 262.786 zaposlenih, dok je iznos ispod 449 KM zaradilo 17.358, a 450 KM njih 17.888.

S druge strane, 10 najplaćenijih ljudi u RS je u septembru zaradilo čak 91.842 KM, a najveća je bila plata jednog Banjalučanina zaposlenog u djelatnosti iznajmljivanja nekretnina – 14.582 KM.

Nije teško sračunati da je samo jedan čovjek za mjesec dana zaradio koliko iznose 33 najniže plate u RS.

S druge strane, primanja pomenutih 35.246 radnika, koji su zaradili minimalac ili čak ispod tog iznosa, nisu bila ni približna trošku prehrane iz sindikalne potrošačke korpe, koji premašuje 700 KM.

A najplaćeniji zaposleni je za samo mjesec dana zaradio toliko da za skoro 8 mjeseci može da podmiri cjelokupni trošak sindikalne potrošačke korpe, koja košta od oko 1.900 KM. Drugačije rečeno, on je za mjesec zaradio 38 prosječnih penzija, te skoro 16 prosječnih plata u RS. Njegova satnica je 80 KM, dok, na primjer, satnica zaposlenog koji radi za prosječnu platu u privredi iznosi tek 3,4 KM ili 23,5 puta manje.

Naravno, nikakav problem nije u tome što neki zarađuju puno, nego što desetine drugih radi za plate kojima ne mogu pošteno da se najedu. Naime, do iznosa od 700 KM radi čak 129.360 ili svaki drugi zaposleni, pa ne čudi što skoro 75 odsto stanovništva redovno posuđuje novac, odnosno da za većinu dodatni udar na budžet predstavlja svaki iznenadni trošak veći od 50 KM.

Finansijske teškoće u plaćanju stanarine, režija, rata kredita, ima svaki peti stanovnik, dok mesni obrok svaki drugi dan ne može sebi da priušti najmanje 25 odsto građana.

Odlazak na godišnji odmor u trajanju od jedne sedmice pusti san je za više od 70 odsto stanovnika.

Za razliku od njih, oni sa dubljim džepom nove godine dočekuju na Maldivima, Šri Lanki, Kubi, Meksiku, Indiji, a za par dana uživanja daju i po 4.000 KM, dok uglavnom ljetuju na Baliju, Sejšelima, Maldivima, gdje desetodnevni aranžman za jednu osobu ide i do vrtoglavih 10.000 KM. Prosta računica kaže da četiri dana uživanja na nekoj od ovih destinacija koštaju taman toliko koliko godišnje dobije jedan penzioner koji prima prosječnu penziju.

Takođe, dok većina građana vozi automobile stare deceniju i po, pojedinim zaljubljenicima u luksuzne limuzine ništa nije da za jedan automobil iskeširaju i više od 500.000 KM.

U udruženjima potrošača naglašavaju da je poražavajuća činjenica da mnogi građani po cijeli mjesec rade, a da svojim primanjima ne mogu da zadovolje ni najosnovnije potrebe.

– Dok jedan sloj sebi može da priušti sve što želi, većina ljudi se bori da nabavi dovoljno hrane, plati račune, nabavi ogrijev i knjige za djecu. Za njih je veliki uspjeh kad ne moraju da se zadužuju, što je, međutim, rijetkost, s obzirom na iznos primanja i troškove života – ističe izvršna direktorka trebinjskog Udruženja građana „Oaza“ Nedeljka Ilijić.

Ekonomisti objašnjavaju da je socijalna raslojenost u našem društvu ogromna, u dobroj mjeri i zbog toga što poreski sistem nije koncipiran tako da opterećuje bogate, a rasterećuje siromašne, te da je srednja klasa nestala.

– Ona je počela da nestaje kad su vlade, pod uticajem lobija bogatih kompanija, napravile zakonsku regulativu po kojoj plaćaju mali porez na dobit, dok su porezi na rad veliki. Došli smo u situaciju da oni koji su bogati ne znaju u šta da ulažu novac, jer je srednja klasa nestala kao kupac njihovih relativno skupih proizvoda. Dokle god ekonomijom velikih sistema upravljaju ljudi koji uspijevaju da obezbijede niske poreze na dobit, dotle ćemo gubiti srednju klasu, a to se u velikoj mjeri već desilo – ističe ekonomista Zoran Pavlović.

Ima se, može se

Na trpezama onih imućnijih  završi i dobar dio kavijara, jastoga, dimljene ribe i lososa, hobotnica, brazilskih oraha, na čiji se uvoz godišnje potroše milioni KM.

O ovim đakonijama nezaposleni, penzioneri i radničke porodice, naravno, samo mogu da sanjaju, jer, s obzirom na svoj standard, kupuju samo najosnovnije.

– Sve više je onih koji u nabavku dolaze po tek nekoliko najjeftinijih namirnica. Kupe hljeb, nekoliko jaja, malo krompira i makarona, i to je to. Kad odluče da se počaste mesom, uglavnom je riječ o par stotina grama piletine. Kupuju i po jednu krmenadlu ili komadić nekog drugog mesa, jer nemaju para za više. Od suhomesnatih proizvoda pazare one najjeftinije, jer im kućni budžeti ne dozvoljavaju nešto drugo – kažu trgovci.

Osim skupe hrane, u BiH se godišnje uveze žestokih pića i vina, parfema, nakita, krzna, vrijednih nekoliko desetina miliona KM.