Na prvom putovanju kroz Crnu Gora koga se zaista detaljno sjećam i ujedno našem posljednjem spokojnom zajedničkom prohođenju tim krajem naše Otadžbine, pokojni otac je kupio dvije knjige koje se i danas čuvaju kao svojevrsne svetinje u našoj porodici. U pivskom manastiru kupili smo jedno štamparski neugledno izdanje „Vere svetih“ vladike Nikolaja: korice su bile u lošoj crnoj plastifikaciji na kojoj su se blijedo utisnuta srebrnkasta slova i ilustracija Vaznesenja Gospodnjeg sasvim gubili. Papir je bio loš, novinski, i po svim izbjegličkim smještajima po kojima smo vukli naše knjige upijao je ponešto vlage i životne sjete. Ali unutrašnjost nas je opčinila sasvim. Druga knjiga, kupljena te 1991. godine, bila je jedan primjerak sinodskog crveno koričenog Novog zavjeta iz tada skromne ostroške prodavnice-kancelarije. Tako smo ostavili po strani onaj Vukov Novi zavjet koji je prabaka Ikonija poklonila majci, takođe donešen sa Ostroga, koju deceniju ranije. Obje ove knjige nose očev potpis, bilješke i oznake mjesta gdje su kupljene. Pratile su nas kroz sve tragedije i radosti kojih nije bilo malo. A kada ih je već moralo biti, onda su uz nas bar bili Spas Hristos i Vladika Nikolaj. Azbuku vjere svetih sricali smo čitajući Jevanđelje i Nikolaja, paralelno.
Poslije me je vladika Nikolaj pratio na svakom koraku uzrastanja, kao i mnogu srpsku djecu onog vremena. Njegovi tekstovi su izlazili u „Pravoslavnom misionaru“ – ako i nismo razumijevali one uzvišenije bogoslovske prirode, u naše pamćenje bi se urezali primjeri i slike (i sada se kao sveštenik opomenem početka jedne njegove pripovijesti pod nazivom „Ne zveči nego leči“ koja bi počinjala scenom u kojoj svešteniku na ispovest dolazi „baba-trovačica“). Njegova pjesme je bogomoljački pokret u to doba već pjevao kao najčešći pričasten. Iako su danas ti Nikolajevi pričasteni istisnuti i zaboravljeni, zamjenjeni „liturgijski ispravnim“ psalmopojanjem, kada god se i sam kao sveštenik nađem za pjevnicom iz mene će se najprije oteti „Nebeska Srbija, Srbija je rajska…“ Nije to potreba za „srbovanjem u Crkvi“ već nešto duboko i svijetlo, tragično i radosno, nešto djetinje zapamćeno i mjerodavno za čitav život. Onaj trenutak u kome nas pjesma uzvede u prostranstva gdje su „dečica mala što su za svog Hrista rado postradala“. Susretao sam u mom životu toliko nerazumijevanja prema toj nebeskoj Srbiji, knjige napisane na lažnim premisama, propagandu i škrgut zuba bivših naših sunarodnika na samu pomisao da u Carstvu Božijem ostaje spomen Vidovdana i Kosovskog zavjeta, nepokolebljive vjere življene i pred prijetnjom smrću. Ali taj pojani Nikolaj, svetitelj koji je tačno osjećao svoj narod, naše krsno-vaskrsno bilò – on je mjera svačijeg, ne samo našeg hrišćanstva i pravoslavlja.
Sveti Vladika me je pratio gdje god da sam hodio. U Kijevo-pečerskoj lavri, u njihova vunena vremena, kada se spremalo zlo i jad koji danas progoni Crkvu, pitali bi nas braća po Hristu i slovenstvu: „šta mislite o vladici Nikolaju?“ Bila je to i ostala svojevrsna lozinka: znali su da ga vole samo naši, otrežnjeni od prelesti zapadnog blještavila. No isto pitanje bi mi postavljali i pravoslavni Amerikanci i Holanđani, braća Heleni koji se i dalje ne daju diktatu okupacione sile koja im drži i zemlju i Crkvu.
Putevodio mi je vladika Nikolaj i kroz moje mladalačke zablude i oduševljenja, pokazivao izlaz iz naivnih oduševljenja kojima je, nije ni sam to krio, i sam bio sklon. Iako je do njegove visine teško makar malo dorasti, trudio sam se da idem njegovim stopama. Često sam slušao prigovore na njegov rad i misao. Sa prijateljima koji su insistirali na klevetama o njemu prekidali su se odnosi jer mi Nikolaja nisu bili spremni da oproste. Mnogima se nije sviđao rani Nikolaj – iako je iz njega iznikao onaj potonji. Mnogima, pak, potonji Nikolaj ne nosi ništa osim prepričanog Osvalda Špenglera i nešto misticizma. Još za života je bio optuživan od strane braće da je više pjesnik nego bogoslov a od srane naše književne kritike da jeste talentovan pisac ali više religiozne mistike nego modernog senzibiliteta i tematike.
A on je bio i ostao mjera. Čovjek svoga vremena, svakako, ali u suštini svoje poruke i spremnosti da živi Hrista – iznad svakog vremena.
Kada god me prijatelji i neprijatelji suoče sa optužbom da je moje shvatanje „nacionalističko“, vratim se vladici Nikolaju i ocu Justinu i zapitam njih: Oci, može li se sa Savinog puta, a ostati na putu Hristovom? Znam da danas ponegdje vlada mišljenje da može ili mišljenje da je Savin put samo jedan od putokaza, zanimljiv ali neobavezan. Ipak, bez Save i Kosova, bez Nikolaja i Justina, možda može brat Rumun ili Gruzin. Onaj rođen u narodu Svetog Jovana Vladimira – o kome je Vladika Nikolaj tako živo pisao, odrastao u narodu Svetog Save i Lazara, đakona Avakuma i svih novih stradalnika, svako od nas duguje svako jutro i veče, nakon pogleda u lik Hristov, i jedan pogled u lik Nikolajev. Nismo mi mjerilo Nikolaja već je on mjerilo nas danas.
Svetitelj je bio opširan, oštar i uman pisac. Topao, emotivan ali stamen čovjek. Iz Lelića je prosvijetlio Ohrid i Žiču, Beograd i Sarajevo, u kome je, zajedno sa sveštenomučenikom Petrom Bogdanovim Zimonjićem, osvetio pofalićku Preobražensku crkvu tik pred Drugi rat. Označio je svojim bićem čitavu jednu epohu, opisao nam Nebesku Liturgiju u kojoj danas gleda svoj narod.
Da li je i on pored Save na koljenima ili ćemo ih napim životima bar malo pridići?
Piše: Otac Darko Ristov Đogo
