Približuje se ponoć. Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo nakraj mahale, još treperi slaba svjetlost. To se kratka svijeća lojanica bori sa smrću... Dogorila je skoro do kraja, pa se onaj zlaćani plamen povija, dršće i lagano puckara, razbacujući sitne, modrikaste pjege i jedva osvjetljujući onaj dio sobe gdje, na poderanom dušeku, leži bolesna žena, u zadnjim časovima... Blizu glave njezine je malo pendžerče... Kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališan, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče, niti govori. Kao da je od kamena. Samo ako bolesnica katkada jače jaukne, okrene joj se i, gotovo šapatom, zapita:

„Majko, boli li te puno?“

„Oh... boli...“

A on je tiho pogladi po obrazu.

„Ne boj se, sve će proći!“

Pa se opet krene i gleda kao prije. Po sveme nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega. A on ih gleda... gleda i nikada da odvrati očiju. Kao da to i nijesu zvijezde, nego razne lijepe igračke, koje djeca tako rado i tako dugo gledaju... Jedna zvijezda zatrepta, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag... Mali pogleda i, kao da to nije ni vidjeo, blago se osmjehnu.

„Sad će“, tiho prošapta.

On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros razgovarao se sa svojim drugovima u školi (a išao je u prvi razred), te jedan reče da se uvijek o ponoći uoči Bogojavljenja otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.

Sva djeca rekoše da će čekati ponoć.

„Ja ću iskati zlatna konja“, reče jedno.

„Ja carske haljine!“

„Ja karuce!“

„Ja sablju od almaza!“

Samo je on šutio.

„A ti šta ćeš?“, zapitaše ga.

„Ja... da mi ozdravi majka...“

On, uistinu, i nije imao veće želje od te... Jadna njegova majka!... Dva mjeseca leži i muči se, a nikoga kod nje da je podvori, osim njega. Samo još komšinica Ana što je svako jutro obilazi i donosi joj ponuda...

I on je, odmah iza akšama, sjeo kod toga pendžera i počeo gledati u nebo, čekajući da se otvori. Sjutra je Bogojavljenje i večeras se mora otvoriti!... Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas otvori.

„Bože, da mi ozdravi majka!“, tako će reći. Tada, nije sumnje, Bog će ga poslušati, te joj poslati zdravlje. I ona će tada ustati sa svoga dušeka. Neće biti blijeda i mršava, nego puna i rumena, niti će biti ovako tužna i sjetna, nego vesela, potpuno vesela, te će se s njime, kao i prije, šaliti, nositi ga u naručju i pjevati mu onu njegovu omiljenu pjesmu:

Osim toga ona će zarađivati i kupovati mu kolača od šećera, kao nekada. Sašiće mu i lijepe, nove haljine, da ne ide u dronjcima, kao sada.

„Majko“, zovnu je tiho.

„A...“, odazva se bolesnica, stenjući.

„Još malo... pa ćeš ozdraviti“, reče joj nekako pouzdano. A zatajao je: kako će ozdraviti. Htio je najprije da joj izmoli od Boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio...

Svijeća, koja je sve dosada dogorijevala, prasnu i utrnu se.

U sobi zavlada mrak.

Mali se u prvi mah trže; no odmah zatim još se jače priljubi uz pendžer i gledaše...

„Samo da panu još nekolike zvijezde, pa će se nebo otvoriti“, prošapta. I žljno čekaše hoće li još koja zatreptati i ugasiti se.

Zvijezde su blistale i osmjehivale se, isto kao i prije.

„Bože, da mi ozdravi majka!“, ponovi opet poluglasno svoju molitvu, samo da ne bi zaboravio i zbunio se, ako se iznenada otvore nebesa.

„Spavaj...“, tiho izgovori bolesnica, po šaputanju osjećajući da još nije zaspao.

„Spavaj ti, majko. Sad ću ja!“, odgovori joj, ne okrećući se.

Napolju se čulo zviždanje. To je noćni stražara dozivao svoga druga. Iz daljine je odjeknuo drugi zvižduk... I sve se opet umiri...

„Brže će“, reče mali, pa opet poče ponavljati molitvu... Doduše, sad je osjećao neku težinu u glavi. Sama se spuštaše na prsa, a trepavice, kao od olova, pokatkada se sklapahu...

„Bože, da mi ozdravi majka!“, šaputao je monotono, kao kad lekciu uči. A glava mu sve teža i teža.

Ujedanput kao da nestade svijeh zvijezda sa neba... Pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih neko zakloni mračnim čaršavom... A u daljini kao da poče nešto tutnjati, pa sve jače... sve jače... I ukoliko se tutanj približavao utoliko se sve i više razlijevala neka čudna svjetlost... Ona, malo pomalo, osvijetli malu sobicu jače nego što što je lojanica osvjetljavala... Dok jedanput srašno sinu. I blisnu tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči. „Otvorila se nebesa“, kao da mu sinu kroz glavu. Glasno izgovori naučene riječi:

„Bože, da mi ozdravi majka!“

Kako to reče, svjetlosti nestade. Mrak i opet obujmi sve...

A toga istoga časa on lijepo ugleda majku kako se diže sa dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada jako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je poznavao dok je bio vrlo mali... On vrisnu od radosti i poleti joj na prsa. A ona ga pritisnu i poče ljubiti, toplo ljubiti... ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki!... Čisto da ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i još slađe.

Zora je osvanula kad se probudio. Polako otvori oči, protra ih, pa onda pogleda oko sebe. Sjeti se one svjetlosti i kako je molio Boga za majku.

Svetozar Ćorović