Diplomirani inženjer statistike i kibernetike Slobodan Simikić iz Lopara, dugogodišnji planinar i član planinarske ekspedicije Republike Srpske, osvojio je brojne svjetske planinske vrhove.
Osim planinarstva i alpinizma velika ljubav su mu i putovanja.
Posjetio je 75 država i plovio na 11 mora. Iako ga je pandemija virusa korona omela, ne odustaje od svojih planova. Vjeruje da će posjetiti još mnoge daleke dijelove svijeta, o kojima sada samo sanja.
Vrhovi
Alpinizam je strast Slobodana Simikića koja ne jenjava. Kao dvanaestogodišnjak učlanio se u planinarsku sekciju i nakon osvajanja rodne Majevice krenuo u ozbiljnije poduhvate.
Kaže da je svaki uspon i osvojeni vrh svojevrstan izazov.
– To je moja iskonska ljubav prema prirodi. Volim da kažem da planina osvaja vas, a ne vi planinu. Durmitor, Prokletije, grčki Olimp ili Elbrus, najviši vrh Evrope, samo su neke od destinacija čije sam planinske vrhove osvajao – priča Slobodan za Srpskainfo.
Ponosan je na ekspediciju na Ande, Akonkagvu, najviši vrh Južne Amerike i zapadne hemisfere, Kilimandžaro, na granici Kenije i Tanzanije, vrhove u Kavkazu, Gruziji…
– Spremali smo se nekoliko godina i da osvojimo Mont Everest, ali nismo uspjeli da skupimo pare – kaže Simikić.
Ljubav prema ovom sportu prevazilazi i teškoće.
– Potrebna je specijalna i uglavnom skupa oprema. Niska temperatura i nedostatak kiseonika otežavaju uspon i izazivaju zdravstvene probleme, pa su neophodne dugogodišnje i ozbiljne kondicione pripreme. Članovi svake ekspedicije moraju biti mentalno i fizički pripremljeni. Ali kada nešto volite nađete način – naglašava Simikić.
Ništa komercijalno
Njegova velika ljubav su i putovanja, ali malo drugačija i ne popularna, komercijalna. Planinareći širom svijeta upoznavao je nove predjele, običaje, kulturu i tradiciju drugih naroda. Traži destinacije iz svoje mašte.
– Posjetio sam Brazil, Čile, Tanzaniju, Keniju, Iran… U Iranu, uprkos predrasudama, najbezbjednije sam se osjećao. Samo u Rusiji sam bio desetak puta, a još nisam vidio ni stoti dio ove prelijepe i prebogate zemlje – priča Slobodan.
Nomadi
Mongolija je, navodi, zemlja koju nikada neće zaboraviti.
– Proveo sam 15 dana s nomadskim plemenom; način njihovog života je nevjerovatan. Ishrana, nedostatak vode, zbog čega se rijetko kupaju, djeca koja ne idu u školu. Puteva nema. Sele sa ogromnim krdima stoke s jednog kraja na drugi. Sve to je za modernu civilizaciju neshvatljivo. U Mongoliji nije moguće napraviti popis stanovništva, jer je teritorija veoma razuđena, ali se pretpostavlja da od tri miliona stanovnika polovina živi u glavnom gradu Ulan Batoru, a druga polovina u ogromnoj Gobi pustinji – priča Slobodan.
Uspomene sa putovanja su mu, kaže, neprocjenjive i ispunjavaju dušu.
– Nemam klasične suvenire. Imam ikone iz gruzijske crkve, mongolsko odijelo, drvene figure od ebanovine iz Tanzanije. To su uglavnom pokloni koji me vežu za ljude koje sam upoznao u tim dalekim predjelima – kaže Simikić.
Šansa za razvoj
Simikić je direktor Turističke organizacije opštine Lopare. Kaže da je turizam najbrže rastuća privredna grana na svijetu. I ova majevička lokalna zajednica u turizmu vidi svoju šansu. O turističkim potencijalima svog zavičaja rado upoznaje i prijatelje koje je stekao širom svijeta.
– Prošle godine sam zbog pandemije virusa korona putovao po Srbiji. Upoznao sam u Negotinu Japanca koji putuje svijetom. Redovno se čujemo i obećao je da će ove godine posjetiti Lopare. Imamo lijepu, očuvanu prirodu, sjajnu kuhinju i, što je najvažnije, srdačne i gostoprimljive ljude. Samo ove resurse treba da predstavimo na najbolji način – naglašava ovaj svjetski putnik.
Kamerom i objektivom nastoji da ovjekovječi fotografije dalekih predjela i ljudi koji ih naseljavaju. Namjerava da ih i objavi kako bi sačuvao uspomene, ali i upoznao druge s ljepotama krajeva koje je obišao.
