Neodgovorni i nedostojni imena naših predaka olako zaboravljamo svoje žrtve. Imamo li pravo tražiti oprost od Novomučenika srpskih zbog našeg besmisla i nedostatka egzistencijalnog samopoštovanja!?

Parcela broj 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj krije tajnu djece mučenika, žrtava ontološkog zla oličenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

To sveto mjesto koje je 1942. godine, izvan tadašnjih granica Mirogoja, služilo za zakopavanje „inovjeraca“ danas odiše mirom na granici šume, gdje leži skroman spomenik i mala nadrgobna ploča. Kod ovog svetog mjesta ne dolaze zvanične delegacije sa srpskih prostora, nema velikih izjava u objektive foto-aparata i kamera državnih servisa.

Danas, tek po koja igračka ispred nadgrobne ploče svjedoči o tome da ovo mjesto nije običan grob, kako na ploči piše, „nekoliko stotina“ djece sa Kozare. Dugo čuvanu tajnu parcele broj 142 otkrio je Duško Tomić u knjizi „PUTEVIMA SMRTI KOZARSKE DJECE“ u izdanju Nacionalnog parka „Kozara“ iz Prijedora 1990. godine.

Knjiga  ispravlja  dugopostojeću zabludu, namjernu ili ne, i donosi spisak 862 stradale djece koja su tu pokopana. Knjiga koja je svjedok srpskog stradalništva ali i nemara čita se u jednom dahu. Riječi ne mogu dokučiti patnje ove nevine djece, a predstavljanjem ove knjige želimo da prekinemo stravične niti zaborava koji nas proždire.