Makso Despić je jedan od najistaknutijih predstavnika građanskog društva u Bosni i Hercegovini. U poređenju sa savremenom srpskom vlastelom, koja se sve češće definiše kao tajkunska vrhuška, Makso predstavlja suštu suprotnost.
Makso Despić je bio čuveni srpski trgovac, altruista i zadužbinar iz Sarajeva na koga bi se mogli i trebali ugledati današnji veleposjedinici. Njegov životni motiv nije bilo prosto umnožavanje latifundija i beglerbegluka te nemilosrdno izrabljivanje sirotinje raje. Naprotiv, on je samo jedan od izdanaka građanskog društva u Bosni i Hercegovini, sa očinskim sluhom za ljudsku muku i nevolju.
Drugim riječima, Makso, kao i većina tadašnjih uspješnih sarajevskih Srba, bio je i te kako nacionalno svjestan i odgovoran. Tome u prilog govori ne samo testament nego i podatak da su Despići u Sarajevu ostavili dvije zadužbine – jedna od zgrada danas je muzej koji svjedoči o životu Srba u Sarajevu, a druga je takođe pretvorena u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
U nastavku pročitajte testament Makse Despića:
Kada mi dođe suđeni dan i ostavim ovaj laživi svijet, neka moji srodnici i prijatelji ovako izvrše moju posljednju želju i volju, da drugačije ne bude, nego ovako po mojoj želji:
1. Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja i gaće, čarape, u čemu sam se kupao u Jordanu, i jedna boca svete vode sa Jordana, da mi umiju obraz i ruke.
2. Jedan bijeli, nebojadisan sanduk, pod glavu jedan jastuk napunjen talašom i više ništa, da me pokriju po licu sa jednim bijelim pokrovom donijetim sa Jerusalima, tespilj i ikonu na prsa i onda je sve gotovo. Odmah da se stavi kapak od sanduka i zaklopi da me niko ne gleda i od mene pravi izložbu.
3. Pred ikone na pod prostre se serđaza Špirina i sanduk na podu na serđazi, više glave na crnom tabaku jedan čirak, jedna svijeća i kadionica kućna, bakrena, neću da se uzima tuđa srebrna.
4. Po kapku sanduk da se pokrije, ima jedan veliki pokrov jerusalimski bijeli i klinčića (rajsingli) da se pripne po kapku, da ne spada.
5. Svaki prijatelj kod kuće koji dođe, neka se samo prekrsti i da ne sjedi pored mene mrtva.
6. Pošto budem spremljen, kroz tri-četiri sahata da me odnesu u crkvu i ostave da u crkvi prenoćim. Dva ili tri siromaha neka budu u crkvi za dobru nagradu.
7. U crkvu neka dođu kola crna sa dva konja treće klase, sveštenik samo jedan u crnoj odeždi, petero djece sa čiracima u crnim odeždama.
8. Jedan krst drveni više glave na grobu da se usadi, sa natpisom „Hadžija Makso Despić“, bez crnog šlajera na krstu i bez ikakvog cvijeća.
9. Kod kuće uveče da niko ne dolazi da sjedi i puši, pije kafu, đumbuse otvara, smije se i vrištati kao da je svadba i veselje – to ne čine divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu, kada mrtvac leži u kući. U pametnog naroda ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.
10. Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi: Umro je Makso Despić – to je budalasta moda.
11. U crkvi da se podijeli rodbini u ruke ima 66 svijeća sa Jerusalima, koje su bile zapaljene na Hristovu grobu, onom svetom vatrom koja se iznosi sa Hristova groba svake godine na Veliku Subotu, u pola dana.
12. Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.
13. Šest fijakera treba da se rodbina vrati sa groblja.
14. Ima običaj, da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole – kao da se spremio na bal, sačuvaj Bože! – To se kod Maksa dogoditi neće.
15. Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metati i kititi.
16. Četiri parastosa u godini, po Pravoslavlju, učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz mojih 60 godina mladoga života u Maksinoj kući je svake godine najmanje 100 persona i više sjedilo, bivala formalna pozorišta, davale se predstave sa vojničkom muzikom, kako bi bolje goste svoje zadovoljio. Svemu na ovome lažnome svijetu ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru da počiva u grobu svome. „Nakuco se čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša – barem ima zašto!“ Makso je proveo ovaj laživi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sada mu je 84), putujući obišao pola svijeta, nauživao se svake slasti i ljepote – malo da će ko skončati svoj život tako kao Makso. Maksi je Bog dao sva blaga ovoga svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskome narodu.
Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze.
Veliki Petar, car ruski, obuče jednom prosjačke haljine, uzme štap u ruke i prosio je osam dana. Kada se vratio u dvor, donio je sitno 200 rubalja, pa reče ženi, carici: „Da bijah još osam dana prosjak, ostao bih posve u prosjacima – dobro se živi, svijet daje, a brige nikakve!“.
Srpskoj sirotinji 1000 (hiljadu) dinara – društvu Kola srpskih sestara.
Rimokatoličkoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara.
Muslimanskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Merhamet.
Jevrejskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu „Societad de visitar dollentes“.
Ovo je moja naredba i služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi.
Čelovjek jako trava,
Dni jego jako cvet –
selni tako procvatet.
Amin
Pisano u Sarajevu 29. marta 1921. godine Gospodnje.
