Efektivnost zakonske zabrane društvenih mreža djeci upitna je ne samo zbog načina na koji se sprovodi, već i zbog činjenica da su same mreže u neku ruku prevaziđene i potisnute sve popularnijim četovanjem, a jedini koji mogu da utiču da djeca manje borave na mrežama su - roditelji.

Ovako filozof Nikola Tanasić tumači australijsku regulativu koja obavezuje sve velike onlajn platforme da spriječe osobe mlađe od 16 godina da otvore ili koriste naloge. Zakon počinje zvanično da se sprovodi od 10. decembra, a kazne za njegovo kršenje mogu dostići čak 49,5 miliona australijskih dolara.

Zabrana se, pored platformi u vlasništvu „Mete“, odnosi i na čitav niz drugih mreža: Jutjub, Iks, TikTok, Snepčet, Redit, Kik i Tvič. Praktično sve najveće platforme biće obavezane ovim zakonom, što znači da će australijski tinejdžeri do 16 godina ostati bez većine digitalnih prostora u kojima su do sada provodili vrijeme. Prije nego što im se izbrišu nalozi, imaće priliku da sačuvaju sve svoje sadržaje poput slika, snimaka i poruka.

Toliko o zabranama

Tanasić podsjeća da su i do sada nebrojeno puta donošene odluke o sličnim zabranama za koje ili nisu postojali, ili su postojali izuzetno loši mehanizmi implementacije. Iza svih njih zapravo je stajala logika da se zabranom podiže svijest o štetnosti društvenih mreža, uz očekivanje da će se onda roditelji na nivou porodice somocenzurisati, odnosno da će svojoj djeci zabranjivati određene sadržaje.

- Da se ne lažemo, jedini koji mogu, ako hoće i ako su spremni, da zaista implementiraju tako nešto i da zaista povedu računa da njihova deca nisu previše na društvenim mrežama jesu – roditelji. Oni jedini imaju uvid u svakodnevni život svoje dece. Naravno, deca idu u školu, ostaju sama kući, tu je i uticaj društva, ali ovde se radi o poverenju unutar porodice. Ako su odnosi unutar porodice normali, ako su dobro postavljeni, ako su roditelji autoritet svojoj deci, onda im mogu zabraniti prekomernu upotrebu interneta i štetnih sadržaja - kaže Tanasić za Sputnjik.

Australijska regulativa kaže da će oni koji budu pogrešno označeni kao mlađi od 16 godina moći da podnesu zahtjev za reviziju i dokažu uzrast na dva načina: video-selfijem za automatsku analizu ili slanjem ličnih dokumenata kao što su vozačka dozvola ili lična karta.

Neka djeca će nesumnjivo da lažiraju svoj uzrast, neka neće. Nekima će stariji prijatelji, rođaci, pa i roditelji davati pristup svojim ili otvarati nove naloge. Mogućnosti su razne. Tanasić kaže da su tehnologije blokiranja pristupa određenim sadržajima na internetu ozbiljno uznapredovale, ali da su takođe uznapredovale i metode njihovog zaobilaženja.

Društvene mreže nisu više „in“

Današnja djeca borave na „TikToku“, „Instagram“ je aplikacija za sredovječne, a „Fejsbuk“ podsjeća na i-mejl i predstavlja neku vrstu digitalnog mastodonta iz bivših vremena.

Sagovornik Sputnjika objašnjava da nema boljeg instrumenta za protjerivanje mladih ljudi sa društvenih mreža od samih društvenih mreža. To je, kako Tanasić kaže, jedna čelična zakonomjernost koja je nebrojeno puta viđena na djelu. Počelo je sa čuvenim „Majspejsom“, a već uveliko se dešava i sa „Fejsbukom“* koji je postao prostor za sredovječne još prije sedam do deset godina.

Čak i kada je riječ o tehnologiji, postoje potpuno prirodni procesi koji svakoj društvenoj mreži nameću rok trajanja. Jedan od procesa jeste ta migracija same publike uz promjenu demografske strukture korisnika mreže, dok je drugi reklamiranje koje predstavlja „smrtnu presudu“ za svaku mrežu.

Četovanje i sloboda govora su „in“

Čet aplikacije su u velikoj mjeri zamijenile društvene mreže, prvenstveno zbog toga što su postale prostor slobodnog govora. Na svim velikim društvenim mrežama ne može se više javno i slobodno objavljivati čitav niz stavova koje algoritam bilježi kao „politički nekorektne“, budući da će korisnik zbog njih biti „banovan“. Tanasić podsjeća da već godinama unazad ljudi bivaju potpuno uklonjeni sa neke platforme zbog svog mišljenja, zajedno sa svim sadržajima koji su tu objavljivani, a koji su za mnoge često i sentimentalno značajni.

„Dok su društvene mreže postale prostor cenzure, u malim čet grupama ipak i dalje može da se govori slobodnije. Čak su mnoge od njih takođe krenule da se kontrolišu, ali su ipak u trendu“.

Napredak u rikverc

Stotinama godina ljudi su živjeli u civilizaciji u kojoj je tehnološki progres bio sinoniman za sveukupni boljitak. Imati pristup određenoj tehnologiji, kaže Tanasić, značilo je poboljšanje uslova života. I zaista, u proteklih dvjesta godina čovječanstvo je dobilo kanalizaciju, struju, daljinske komunikacije, automobile, avionski saobraćaj… i svaka od tih inovacija imala je svoje negativne posljedice. Međutim, objašnjava  sagovornik, procjena je bila da je dobrobit uvijek bila veća od gubitka.

„Kad se pojavila prva generacija dece koja je od svojih prvih pokreta odrasla sa ekranima, sa mobilnim telefonima, koja je naučila da igra igrice na telefonu pre nego što je prohodala, koja je naučila da „skroluje“ slike pre nego što je progovorila, došli smo u situaciju u kojoj je tehnološki progres postao stvar kognitivnog i razvojnog regresa“.

Čitava jedna generacija roditelja, kao i ljudi oko njih, imali su priliku da posvjedoče tome svojim očima, empirijski. Za to, dodaje Tanasić, nisu potrebna nikakva specijalna sociološka istraživanja, jer te djece ima na sve strane. To su djeca koja ne znaju da sroče rečenicu, koja ne znaju normalno da hodaju ulicom, koja su hronično pogrbljena, djeca koja imaju hronične zdravstvene probleme zbog nedovoljno aktivnosti, neadekvatne ishrane i nedovoljne izloženosti Sunčevoj svjetlosti.

„Svi smo već videli da je to loše, a moj lični utisak je da reakcija na to postaje vidljiva. Možda sam ja preveliki optimista, ali primećujem sve više dece sa knjigama i više dece na ulicama sa loptama. Budući da i sam imam decu tog uzrasta, dakle decu koja su na relevantan način izložena opasnostima ekrana, primećujem na njihovoj generaciji da taktilne stvari postaju zanimljivije od mobilnih telefona“.

Napraviti nešto od gline, igrati se u pjiesku, bacati kamenčiće u vodu, listati knjigu umjesto „skrolovati“ ekran… sve su to stvari koje se danas nalaze na ravnopravnom „tržištu“ sa mobilnim telefonom, tvrdi sagovornik Sputnjika. Mobilni telefon je bio nešto novo i nevjerovatno prije dvadeset godina, dok je danas nešto potpuno svakodnevno. Generacijama koje sada stasavaju za školu mobilni telefon je isto što i starijim generacijama veš mašina.

„Situacija se tu sama po sebi poboljšava, a na nju treba dodati i svest dobrog dela roditelja koji ne žele da im deca budu sipljivi, bledi, zgrbljeni, socijalno neprilagođeni mali zombiji“.

Priroda nadjačava tehnologiju

Nije dovoljno donijeti nekakvu regulativu ili reći djetetu – nemoj, tim prije što u određenoj fazi odrastanja djeca imaju prirodnu potrebu da se sukobljavaju sa autoritetom. Ključna stvar, smatra sagovornik, jeste da se djeci popuni vrijeme drugim stvarima. U većini mjesta se na svakom koraku mogu naći muzičke škole, sport, treninzi, školice fudbala, a mnogi od tih sadržaja ne moraju ni da se plaćaju. Među mlađom generacijom, tvrdi Tanasić, vlada veliko interesovanje za stripove, pogotovo za japanske mange. One se i u Srbiji masovno štampaju, prevode i prodaju na svakom koraku.

- Ti procesi idu spontano, a kada nešto očigledno nanosi štetu i kada je ta šteta vidljiva, a kada se korist sve manje oseća, prirodna konkurencija rešava stvari. Siguran sam koliko je ta slika razvoja tehnologije delovala kao nešto što se nikada neće završiti i što je neumitno, ali to se sada polako menja. Polako će da pristižu generacije koje će početi da prave neke korake unazad, ali to neće biti vraćanje u srednji vek, to neće biti nikakva retrogradnost, već nastojanje da se živi prijatnijim, udobnijim i pre svega zdravijim životom - zaključuje Tanasić.

*Aktivnosti „Meta“ (društvene mreže Fejsbuk i Instagram) zabranjene su u Rusiji kao ekstremističke.