Kao i većinu drugih ratova u istoriji i Hladni rat su pratila velika naučna dostignuća – a najvažnija su bila vezana za raketne pogone koji su Njemački naučnici nesmetano nastavili razvijati poslije Drugog svjetskog rata – samo ne za Naciste, već za Saveznike.

Tako je Verner fon Braun, tvorac zloglasne V-2 rakete koja je izazivala strah i trepet u Londonu, uskoro postao poznat kao ‘Otac Raketne Nauke’, tvorac rakete kojom je 1958. godine lansiran prvi američki umjetni satelit Explorer I. Ovo se desilo samo godinu dana nakon prvog satelita u Svemiru – sovjetskog Sputnjika 1.

Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez su u vrijeme prvih istraživanja Svemira već duboko zagazili u Hladni Rat koji se uglavnom svodio na špijunažu i razvijanje vojne tehnologije. S obzirom da je Amerika već demonstrirala svoju nuklearnu silu krajem Drugog svjetskog rata (Hirošima i Nagasaki), red je bio da i Sovjeti pokažu svoja nuklearna dostignuća.

1961. godine Sovjeti su napravili RDS-220 hidrogensku bombu, poznatiju kao Tsar (Car) Bomba ili Veliki Ivan – najsnažniju eksplozivnu napravu koju su ljudi ikada napravili – 1.400 puta jaču od dvije nuklearne bombe (zajedno) bačene na Japan u Drugom svjetskom ratu.

Nastanak Tsar Bombe

Idaja za Tsar bombu nastala je u glavi Nikita Sergejevič Hruščova, tadašnjeg predsjednika SSSR-a, koji je prije svega želio da pokaže Americi da i Sovjeti imaju snažno nuklerano oružje. Ideju je predočio svom glavnom dizajneru oružja, Andreju Saharovu, i pri tome mu rekao da želi da “pokaže imperijalistima ono što mi [Rusija] možemo učiniti”. Nije jasno kada je tačno nastala ideja za bombu od 100 megatona i ko je prvi dao prijedlog, ali ono što znamo je da je Hruščov zadatak bio jednostavan: napraviti bombu koja će ‘oboriti rekord’.

Saharov je uskoro okupio tim od pet stručnjaka koji su za rekordno vrijeme uspjeli dizajnirati i napraviti bombu sposobnu da u potpunosti uništi bilo koju svjetsku metropolu. A za ovaj poduhvat im je bilo potrebno samo 14 – 16 sedmica.

Tsar Bomba je prvobitno zamišljena kao 100 megatonska bomba, ali je ova snaga uskoro prepolovljena na pola zbog očiglednih razloga. Čak je i 50 megatonska bomba bila jednostavno previše masivna da bi pogodila bilo koji cilj (npr u Americi), a bila je toliko snažna da je stopa preživljavanja za pilota i posadu u avionu procijenjena na 50%, i to dok lete 10 km iznad zemlje – udaljeni 45 km od eksplozije bombe (koja bi iz aviona padala sporije zbog padobrana).

Sovjetima je za cilj bio da obore rekord i demonstriraju svoju silu svijetu, a Tsar Bomba je ispunila sva svoja očekivanja. Prepolovljena na “samo” 50 megatona, bila je 3.000 puta jača od bombe bačene na Hirošimu. Ali to nije jedini rekord koji je oborila. Pored toga što je bila ubjedljivo najjača, ona je bila i najčišća nuklearna bomba – 97% potencijalnih posljedica (radijacije) je uspješno uklonjeno.

Dan kada je bačen Tsar

Sovjetima nije bilo dovoljno da samo imaju ovako snažnu bombu – jer njezina svrha i nije bila da stoji u skladištu i čeka neki novi rat, već da pokaže ‘imperijalistima’ svu sovjetsku moć.

30. oktobra 1961. godine Sovjeti su konačno bili spremni pokazati svijetu kako izgleda eksplozija od 50 megatona. Međutim, u samoj završnoj fazi došli su novi problemi. Čak ni Tupoljev Tu-95, jedan od najvećih (tadašnjih) bombardera na svijetu, nije mogao nositi ovu 27 tona tešku i više od 8 metara dugačku bombu. Umjesto da troše vrijeme na pravljenje novog aviona, inžinjeri su modifikovali postojeći na jednostavan način – otklonili su dio poda i na njegovo mjesto ugradili bombu.

Kada su sve pripreme završene, avion je bio spreman za uzlijetanje i ispuštanje najveće eksplozivne naprave koju je svijet ikada vidio.

Bomba je bačena sa visine od 10.500 metara, a na njoj je bio i padobran koji je usporio pad i dao posadi u avionu dovoljno vremena da se udalji od eksplozije. U 1:32 po lokalnom vremenu Tsar Bobma je pala na arhipelag Novaja Zemlja (ostrvo u Arktičkom okeanu, sjeverno od kopnene Rusije). Detonacija je bila toliko snažna da se potres osjetio u Finskoj (udaljenoj 900 km) gdje su na nekim kućama čak i prozori popucali, a šok-val je bio toliko snažan da je obišao Zemlju tri puta. Vatrena kugla je bila je široka 8 km, a pečurka nastala poslije eksplozije bila je visoka 65 km.

Eksplozija je izbrisala sve sa lica Zemlje u krugu od 35 km, a čak su i građevine u napuštenom selu udaljenom 55 km bile potpuno sravnjene sa zemljom. Fotografi koji su kasnije stigli do nulte tačke opiali su je: “Nema traga neravnini na terenu …. Sve u ovom području je pometeno, oprano, rastopljeno i otpuhano.”
Jedan od posmatrača opisao je detonaciju: “…Snažan bijeli bljesak iznad horizonta, a nakon dugo vremena čuo se udaljeni, nejasan i težak udarac, kao da je Zemlja ubijena!”

Ubrzo nakon eksplozije, kada su vidjeli da Sovjeti mogu za par mjeseci napraviti bombu koja može petvoriti cijeli grad u komad glatkog stakla, 87 država je zamolilo SSSR da poštedi svijet daljnjih “Tsar bombi” zbog opasnosti za zdravlje miliona ljudi.

Užasnut snagom uređaja, Saharov, jedan od glavnih tvoraca bobme, uskoro je i sam postao nepokolebljivi protivnik nuklearnog oružja.