Veliki srpski pjesnik Aleksa Šantić umro je na današnji dan 1924. godine, a Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.

Šantić je, koji je preminuo od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze, sahranjen na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.

Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slivale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod sestre Perse proveo posljednje dane života. Dolazili su da bi se poklonili svom pjesniku i izjavili saučešće porodici.

Zbog pristizanja velikog broja ljudi, Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom - današnje Narodno pozorište Mostar.

Mostar je, zabilježili su hroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.

- Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucviljene majke za izgubljenim sinom - zapisano je u knjizi Josipa Lešića "Roman o pjesniku" koja opisuje Mostar na dan sahrane Alekse Šantića.

U knjizi se navodi da su iz cijele Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja, bilo ih je koji su pješke prevalili po 40-50 kilometara samo da bi još jednom vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovim sjenima.

- U jedan sat popodne došla je u Srpski dom pjesnikova rodbina, a kasnije su članovi Srpskog pjevačkog društva `Gusle` i hrvatskog `Hrvoja` iznijeli kovčeg iz Doma i unijeli ga u kola. I tijelo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu pošlo je na svoju posljednju šetnju kroz Mostar - navodi se u knjizi.

Povorka je obišla oko cijelog Mostara i u njoj je učestvovalo cjelokupno građanstvo.

- Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada vidio. Od Srpskog doma do groba bilo je 15 govornika koji su o pjesniku govorili u ime različitih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa - navodi se u knjizi.

Dodaje se da su aeroplani kružili nad povorkom koja je obilazila Mostar, a da je duž ulica stajala masa ljudi koji su ispraćali pjesnika, dok su sve radnje bile zatvorene.

- A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici, podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi govornici su istakli da je Šantića bio pjesnik jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja - dodaje se u knjizi.

Pratnja je trajala punih pet časova. Mrak je već bio uveliko pao kada je kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda izmučeno tijelo neumrlog Šantića spušteno u hercegovačku zemlju pri svjetlosti buktinja.

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo najveći dio života.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog "Adža". Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba.

Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao neobično mrtvilo koje je bilo posljedica ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije počeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama "Ostajte ovdje", "Emina", "Veče na školju", "Ne vjeruj", "Pretprazničko veče", a njegov pjesnički opus čini više od 700 pjesama.

Početkom 1887. godine postao je saradnik "Goluba", zatim časopisa "Bosanska vila", te "Nove Zete", "Javora" i "Otadžbine". Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo "Gusle", a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora "Prosvjete".

Pripadao je "Mostarskom književnom krugu" okupljenom oko lista "Zora" koji je pokrenuo sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao "istaknutog srpskog nacionalistu".

Na početku pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.

Najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa zbog socijalno i nacionalno obespravljenog naroda kome je i sam pripadao.

Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija opisuje rodnu grudu i domaće ognjište /"Moja otadžbina"/, a u nekim od najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /"Ostajte ovdje" i "Hljeb"/.

Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /"Mi znamo sudbu"/.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šadrvana, a djevojke koje se pojavljuju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima.

Takva je pjesma "Emina" koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.

Šantić je izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine.

Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.

U Mostaru je prošle godine Šantiću vraćena njegova ulica, a Gimnazija koja je nosila njegovo ime danas je Gimnazija Mostar. U ovom gradu se nalazi i Šantićev park sa njegovim spomenikom.

Srpsko prosvjetno društvo "Prosvjeta" - Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo "Gusle" svake godine organizuju "Šantićeve večeri poezije", a svake treće godine na manifestaciji se dodjeljuje književna nagrada "Aleksa Šantić".

Ova društva zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom svake godine obilježavaju godišnjicu njegove smrti.