Mama mi je rekla da ću dobiti drugog psa, ali ja neću drugog, hoću Žuću!

Zašto smo ga morali ostaviti i ko su one čike od kojih smo bježali!?

Prepoznao sam čika Muhameda, a kako i ne bih, dolazio nam je u kuću, donosio mi je čokoladu od riže, igrao se sa mnom i Žućom...Tata kaže da to nije on, a vjerovatno je u pravu, onomad mi je pričao da su odrasli zajedno, zašto bi uopšte bježali od njega...

Žućo, Žućko, moram da ga nađem. Znam, iskrašću se u selo kada mama bude namirivala stoku...

Strah me je, noć pada, nema ga, šta ako me budu tražili!?

Žućo, Žućko!?

Ha, u našoj kući ima neko, svjetlo je upaljeno, možda je seka, došla po lutke!?

Prići ću polako do prozora, ja sam Zagor, gospodar Darkvuda, treba da riješim misteriju provalnika i Žućovog nestanka.

Vau, kakva me samo avantura čeka...

Hiljadu mu bubnjeva, u kući je čika Muhamed, to je ipak bio on, ne razumijem, zašto me je tata lagao!?

Tu je i čika Sakib i neka žena, previše ih je, zapaliću vatru i poslati dimne signale Tonki, poglavici Mohava, neka okupi sva Darkvudska plemena!

Ovo je najuzbudljiviji dan u mom životu, volio bih da traje zauvijek...

I trajao je zauvijek.

Desetogodišnji Slobodan Stojanović, je zvjerski mučen i ubijen u julu 1992. Stomak mu je rasječen u obliku krsta, uši odsječene. Na kraju mu je presuđeno metkom u glavu. Ovaj, vjerovatno najmonstruozniji zločin, u prvoj godini rata u BiH, desio se u selu Donja Kamenica, nedaleko od Srebrenice.

Direktni egzekutor je bila žena, Elfeta Veseli, pripadnica jedinice pod komandom Nasera Orića. Osuđena je na "kaznu" od trinaest godina. Sud je ustanovio da komandna odgovornost nije postojala.

Neka ti je laka zemlja, mučeniče.

Autor: Davor Cicović