I mališani su je razumjeli i ponosno, zajedno s njom, u selu gdje se svi smiju i kad plaču, ili plaču i kad se smiju, nosili teret bez mržnje prema onima koji su im taj teret nametnuli, čuvali sliku o ocu u svojim malenim dušama, sve krijući je, od svih i krijući se iza svojevrsne “bećkovićevske ironije”. Tako je izgrađen njihov paralelni svijet, svijet apsurda u kome je otac bio sa sinom i kad ga nije bilo, a fotografije, koje je majka krijući čuvala zajedno s ikonama i svojim vezovima na kojima je kralj sa porodicom, izvučenim bukvalno iz tegle zakopane u zemlju, danas krase njegov dom.

Kažu da Bog, kad na jednoj strani uzme, na drugoj obavezno nešto da. I to je majka Zorka prepoznala još prije sinovljevog rođenja, i nije mu krišom davala parče čokolade da niko ne vidi samo zato što ga je žalila jer je iz “gospodske kuće” došao u onaj kamenjar s čudnim imenom “Velje duboko”, gdje je samo kamen velji, a provalija duboka, već znajući da joj nije Gospod skrenuo pažnju na dijete tek tako. Ako ga je On izdvojio, znala je da mora i ona.