Njena njuška i bistre smeđe oči bile su presudne da se iz ruševina u Turskoj spasi jedan život. Ona je Tora, šestogodišnja ženka belgijskog ovčara malinoe, koju nakon povratka iz Kahramanmaraša poznaje cijeli svijet.

Nažalost, Tora je jedini civilni potražni pas, pas tragač, u Republici Srpskoj koji je obučen za potragu za nestalim osobama. Torin rad i rezultati najbolji su pokazatelj njenog značaja i kvaliteta.

Vjerovatno ne bismo imali ni Toru, da nije bilo njenog vodiča i trenera Aleksandra Naumovića, člana Gorske službe spasavanja (GSS) Banjaluka, čiji je i Tora član od neprocjenjive vrijednosti.

Foto: MONDO/Slaven Petković

- Tora je prvenstveno pas za potragu na otvorenim predjelima, kao što su šume, polja i za to je najbolje obučena, a svi ostali tereni, kao što su oni nepristupačni, lavine ili vode su komplikovaniji, a najkomplikovanije je traganje za nestalim licima u ruševinama. To je vrhunac rada jednog psa - kaže za "Mondo" Naumović i naglašava da jedan pas na terenu mijenja 30 ljudi.

Sa Torom su, kaže, u Turskoj, bili pomalo skeptični jer je ona takvih treninga imala najmanje zbog, srećom, nepostojanja ruševine na kojoj bi mogla da trenira.

- Igrom slučaja prošle godine su rušili dio fabrike Incel, a sama građevina koja je srušena ljudskom rukom je davala obrise kako bi to moglo da izgleda prilikom neke katastrofe. Tamo je imala svega nekoliko treninga jer je teren brzo bio raščićen i to je nažalost bilo sve što smo mogli da uradimo za Toru - rekao je Naumović i dodao da je uprkos tome ona pokazala svoj kvalitet u Turskoj spasivši jedan život.

Foto: MONDO/Slaven Petković

Torina obuka, prema njegovim riječima, nije baš tekla lako, ali ni njegova, jer prvo je on morao da prođe sve kako bi mogao obučiti psa.

- Moja obuka, a kako bih poslije obučio Toru, bila je veći i teži posao - kaže kroz osmijeh Naumović i dodaje da se snalazio kako je znao.

- Sarađivali smo sa hrvatskom Gorskom službom spasavanja, ali to nije baš dalo rezultate. Na kraju je jedan od njihovih pripadnika, koji je često dolazio kod nas, trenirao mene da treniram nju i tako smo došli do nivoa kada bih ja u normalnim okolnostima, da imamo sistem potražnih pasa, polagao za licencu za potražnog psa u otvorenim predjelima - kaže on.

Tvrdi da je za obuku pasa potrebna prvenstveno ljubav, a onda i ogroman trud i svakodnevan rad da bi pas u potragama bio kvalitetan. Dužina obuke zavisi od samog psa.

- Svaki pas ima nos i njuh i svaki pas radi, ali problem je da kod psa stvorite motivaciju da on radi kad mu kažete. Tora je bila jako teška, jer je u zapostavljenom stanju došla kod nas, čak su nam govorili i da odustanemo od nje, ali ja nisam želio. Radio sam sa njom sve - od socijalizacije, učio sam je da se igra i tu sam izgubio dosta vremena. U normalnim okolnostima rad sa psom kreće dok je štene staro 45 dana. Tad se gradi povjerenje i tad igrom dobijate sve što želite od njega. Tako će poslije naučiti i da traži ono što želite. Sa šest mjeseci počinje obuka traganja, da nauči da markira lica i kroz igru za godinu do godinu i po dana pas bi trebao da bude spreman da izađe i polaže za licencu za psa tragača - kaže Torin vodič i trener i dodaje da je jako bitno postojanje sistema pasa jer tad uče jedni od drugih.

Foto: MONDO/Slaven Petković

"Svijest građana i institucija je takva da nam ni GSS, ni psi ne trebaju, dok se ne desi nešto slično kao u Turskoj"

A da bi u Srpskoj imali sistem potražnih pasa, pored njih, potrebni su ljudski resursi za obuku. Bitno je što je i Civilna zaštita sada prepoznala njihov značaj.

- Psi u okolnostima kakve smo vidjeli u Turskoj imaju veliki značaj, jer posao obavljaju efikasno i brzo, što je u tim momentima ključno. Dobio sam neke informacije da Civilna zaštita planira da u budućnosti nabavi više pasa, ali je najveći problem obučiti te pse jer je pitanje koliko ljudi ima motivaciju za tako nešto - kaže Naumović.

I Gorska služba spasavanja Banjaluka (GSS) u čijem vlasništvu je Tora razmišlja o nabavci još pasa, ali nailaze na različite probleme.

- Mi smo svjesni da ona sama nije dovoljna. Trebalo bi da svaka od sedam stanica GSS-a u Srpskoj ima bar jednog psa. Ali problem su nam najviše ljudski resursi i finansije. I Toru smo nabavili jer je Aleksandar sam tražio da se nabavi pas, ali takvih ljudi nema mnogo - rekao je za "Mondo" Boško Damjanović, načelnik GSS-a Banjaluka.

Damjanović tvrdi da je svijest građana i institucija takva da nam "ni GSS, ni psi ne trebaju", dok se ne desi nešto slično kao u Turskoj. Više pasa iziskuje i više novca, što GSS-u predstavlja problem jer su udruženje građana.

Foto: MONDO/Slaven Petković

- GSS je dobrovoljna, humanitarna, neprofitna i stručna organizacija koja je kod nas registrovana kao udruženje građana. Naši su članovi volonteri, jer nemamo stalno finansiranje već se za sve, od opreme do obuke, snalazimo sami. I za Toru tek od prošle godine od grada Banjaluka imamo plaćenu hranu i veterinarske usluge. I to je sve. Mi svi imamo posao od kojeg živimo, a svoje slobodno vrijeme trošimo na treninge i obuke i rad u GSS-u - kaže Damjanović i dodaje da je najteže naći nove članove, jer se pojam volontiranja izgubio.

Ističe da sve zemlje regiona, ali i entitet FBiH ima uređeniji sistem GSS-a.

- Federacija BiH ima minimum 15 potražnih timova, hrvatska Gorska služba se finansira iz budžeta države, a u Srbiji je finansiraju razne organizacije. Kod nas postoji Savez gorskih službi, a ideja je da se radi zakon o GSS- u i da to ide u Narodnu skupštinu RS, kako bi bili prepoznati i priznati od svih - rekao je Damjanović za "Mondo" i dodao da je sve što žele da neka institucija stane iza njih i obezbjedi sredstva za opremu i obuke.

Voljni su da se obučavaju, treniraju i na kraju pomognu onima kojima će takva vrsta pomoći biti potrebna.

A u takvu situaciju, ne daj bože, može doći bilo ko od nas.

Piše: Dragana Božić