Nekoliko dana kasnije, urednik „Politike“ Živko Milićević odgovorio je gimnazijskom profesoru iz Tuzle sljedećim, nimalo biranim riječima:

Živko Milićević i danas slovi za jednog od važnijih urednika najstarijeg dnevnog lista na Balkanu. Jedan je od inicijatora pokretanja „Politike za decu“ i tvoraca naše novinske priče zahvaljujući kome je Branko Ćopić na stranicama „Politike“ najprije objavio svoje prve priče, a odmah potom stekao i prvu veliku spisateljsku slavu.

O gimnazijskom profesoru Radovanu Jovanoviću pak sve do nedavno ne bismo mogli mnogo toga da kažemo. Ali zahvaljujući naporima tuzlanskog Srpskog kulturnog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ i njihovim sugrađanima kojima je suštinski veoma stalo do književnosti, ali i do toga da kulturna istorija ovoga grada ne bude zaboravljena, mi smo danas u prilici da našoj najširoj javnosti približimo lik i djelo Radovana Jovanovića, čovjeka koji je, kako je to u svojim „Sjećanjima“ napisao Meša Selimović, bio „nesrećan i nakon smrti“.

Sudbina jedne putujuće, ishabane akten-tašne

Jovanović je preminuo u Tuzli 11. februara 1937, ne napunivši ni pedeset godina. Nakon što su u nekoliko novina, uključujući i „Politiku“, objavljeni nekrolozi i izvještaji sa posljednjeg ispraćaja, o Jovanoviću u javnosti nije bilo pomena sve do sedamdesetih godina. Prvo je tuzlanski bibliograf Vladimir Divković u tuzlanski arhiv pohranio tekst „Život i književni rad profesora Radovana Jovanovića“, da bi se, ubrzo poslije toga, u „Spomenici 75 godina gimnazije u Tuzli 1899-1974“ našli tekstovi Derviša Sušića i Mustafe Šehovića posvećeni sjećanju na najdražeg profesora. Potom su, u razmaku od dvije decenije, tokom kojih se desio krvavi raspad Jugoslavije koji je pečatom tragičnih događaja obilježio i Tuzlu, u ovom gradu održane tri manifestacije u znaku obilježavanja datuma Jovanovićevog rođenja i njegove prerane smrti.

Na samom početku ovog vijeka, na okolnosti koje će doprinijeti da život i rad još jednog vrijednog, a nesretnog pojedinca sa ovih prostora ipak ne nestane u okeanu nama svojstvene kulture zaborava, uticalo je i slijeganje tla u centru grada koji leži na nekadašnjim rudnicima soli. U jesen 2002. počela je da tone i zgrada Skupštine opštine Tuzla, koja je namah evakuisana.

Dvije godine kasnije, iz zdanja koje će biti srušeno tek 2015, opštinski činovnici su pokupili još nešto od preostalih dokumenata i stvari. Tom prilikom je iz zgrade koja tone iznesena i akten-tašna u kojoj se nalazila pisana zaostavština Radovana Jovanovića, među kojom i njegov neobjavljeni roman „Nije Drina kriva“. Aktovka je spasenje u zadnji čas čekala u prostorijama opštinskog pres-centra, gde ju je, ne zna se kad, najvjerovatnije donio i ostavio doajen tuzlanskog novinarstva Branko Kalanj.

Tri godine kasnije, istoričar književnosti, pisac i novinar Fatmir Alispahić objavio je tekst „Inicijativa – Radovan Jovanović, zaboravljen do daljnjeg“, u kome se prvi put pominje ideja Srpskog građanskog vijeća – pokreta za ravnopravnost Tuzla da objavi izbor iz književnog stvaralaštva gotovo sasvim nepoznatog, kako se to kaže, zavičajnog pisca. Od te incijative u tom trenutku nije bilo ništa, ali su te 2007. i naredne 2008. održane književne večeri posvećene Radovanu Jovanoviću, a Alispahić je na osnovu materijala pronađenog u akten-tašni počeo da sklapa kompletnu bibliografiju njegovih tekstova. Valjalo je ne samo pronaći sve Jovanovićeve tekstove objavljivane u mnogim međuratnim novinama i časopisima, već je trebalo prepoznati i ono što mu se pripisivalo, a nije bilo izašlo ispod njegovog pera. Tako je u jednom tekstu Derviš Sušić omaškom jednu pjesmu Radeta Drainca pripisao Jovanoviću.

Vrijeme je prolazilo, materijalna podrška kulturi je, kao i gotovo svuda na području nekadašnje zajedničke države, bivala sve mizernija, ali su uporni Tuzlaci iz Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ uspjeli da 2024. objave sabrana djela Radovana Jovanovića. Tako su u četiri toma objavljeni njegovi studije i članci, poezija, proza i roman „Nije Drina kriva“. U petom tomu objedinjeni su Jovanovićeva biografija, bibliografija radova objavljenih za njegova života, dio prepiske u kojoj se nalaze i pisma s početka naše priče, te sjećanja nekadašnjih đaka tuzlanske gimnazije na svoga profesora istorije i geografije.

„Bez velikih profesora svijet bi propao“

Tuzlanska gimnazija je jedna od onih naših škola kroz čiju istoriju se može sagledati sva muka opstojavanja našega naroda pod austrougarskom okupacijom, te rađanje i sazrevanje otpora koji je poslije mnogo žrtava i napora donio toliko željenu slobodu. U klupama gimnazije u Tuzli sjedeli su, između ostalih, i sâm Radovan Jovanović, Gavrilo Princip, Trifko Grabež, Đorđe Lazarević, Mladen Stojanović i njegov mlađi brat Sreten...

U tim godinama pred početak Prvog svjetskog rata direktor gimnazije bio je Tugomir Alaupović, koji će odmah po oslobođenju i stvaranju nove jugoslovenske države omogućiti Ivi Andriću da iz Zagreba pređe u Beograd i zaposli se u Ministarstvu vera, gdje je u prvo vrijeme dijelio kancelariju sa Borom Stankovićem.

U međuratnom periodu, đaci tuzlanske gimnazije bili su Meša Selimović, Derviš Sušić, Mustafa Šehović, ali i Gojko Stojčević – potonji patrijarh srpski, gospodin Pavle. Svima njima je profesor bio Radovan Jovanović, a prva trojica su o njemu ostavila memoarske zapise koji su štampani i u knjizi koja je objavljena kao peti tom njegovih sabranih djela.

Mladi Meša Selimović, Gojko Stojčević i Derviš Sušić

Meša Selimović u svojim „Sjećanjima“ bilježi da mu je od gimnazijskih profesora u sjećanju najdublje ostao upravo Jovanović, koji mu je predavao književnost, istoriju i geografiju. Selimović ga opisuje kao tihog, ozbiljnog, povučenog, bolešljivog, pa ipak uvijek spremnog na šalu i razgovor. Dodaje da je Jovanović bio „darovit pjesnik, pritisnut nemaštinom i provincijom“.

„Kad sam docnije došao u gimnaziju, kao profesor“, nastavlja pisac „Derviša i smrti“, „zbliližili smo se. 'Bježi odavde!' – govorio je. – Ubiće te provincija'. 'Kako vas nije ubila?' – pitao sam. 'Ništa me ne pitaj!', rekao je, i ja sam mogao samo da naslutim njegovu dramu, obilježenu talentom, snom o uspjehu, prezirom sredine, pićem, sirotinjom, opterećenošću porodicom, sviješću o bezizlazu.“

Selimović zaključuje kako Jovanovićev talenat nije potpuno došao do izražaja:

„Umro je prije ovog posljednjeg rata, ni do danas niko nije pročitao roman koji je ostavio u rukopisu. Neko je nesrećan i nakon smrti...“

Mustafa Šehović, koji će kasnije postati ljekar, piše da mu je susret sa profesorom istorije Radom Jovanovićem bio „najuspjeliji susret u životu“. Jovanović je, kaže Šehović, na časovima napadao „zaostalost u svim dimenzijama“:

„Govorio nam je o pravom jugoslovenstvu izraženom u likovima Gavrila Principa i drugova koji su umirali pod vješalima u austrijskim kazamatima. Sam je bio zatvaran pred Prvi svjetski rat i prebacivan iz zatvora u Zagrebu do Sarajeva, da na kraju kaznu izdrži u mađarskom zatvoru.“

Profesor ih je, objašnjava Šehović, bio osvojio znanjem i blagošću:

„Svojim ponašanjem ulivao je ljubav, dok drugi strah. Pomagao nam je da prebrodimo krizu godina i drugih predmeta. Ja ne znam od čega je njegovo srce sazdano, ali je bilo naročito. To srce je kucalo do kraja ljubavlju za učenike, svoj narod i sve ljude svijeta.“

Nastavljajući da se sjeća svog najdražeg profesora, Šehović kaže kako je Jovanović zametnuo plodove, ali nije dočekao berbu. „Da je poživio i dočekao rat, zna se kako bi i kojim primjerom služio, ne samo svojim učenicima, nego i mnogima koji su bili bez kompasa.“ Na samome kraju, Šehović bilježi da je Jovanović ostavio trag u srcima svojih đaka, „a to svaki profesor ne može, pa i kada želi“. „Bez velikih profesora“, zaključuje Mustafa Šehović, „svijet bi propao“.

Vjeran svojoj spisateljskoj poetici, koja ga po specifičnoj, rekli bismo upravo tuzlanskoj apartnosti izdvaja od mnogih vrijednih poslijeratnih bosanskohercegovačkih pisaca, Derviš Sušić se u tekstu pisanom za gimnazijsku spomenicu usredsređuje na portretisanje Radovana Jovanovića kao umjetnika koji zapravo nije uspio da dostigne punu stvaralačku zrelost.

Radovanova je, kaže Sušić, nesreća „što je poetski procvao u najgore vrijeme i na vrlo nepovoljnom mjestu“. Pesnik Jovanović je, dodaje, teško „bolovao raskole jednog onovremenog senzibilnog i nadarenog inteligenta“. Derviš Sušić na kraju svoga teksta o dometima književnog stvaralaštva Radovana Jovanović priznaje kako ipak osjeća obavezu da kaže nekoliko riječi o njemu i kao „profesoru i građaninu“.

„Malo je profesora“, nastavlja Sušić, „koji će kao on svojim učenicima ostati u takvom sjećanju satkanom od ljubavi i poštovanja. Njegova predavanja iz istorije i geografije bila su daleko iznad uhodanog predavačkog šablona, jedna po formi kao i postavi prema propisanim sadržajima. Ne obazirući se na režim u školi što ga je zdušno gradila i budno čuvala uprava nacionalistička, monarhistička, polupolicijska, on je patriotska osjećanja u djece budio prije svega učenjem o pravdi, kivan, gnjevan naročito na velmože i njihove potrukuše – od nastanka slavenskih država do trenutka u kome je predavao...“

Jovanović je, sjeća se pisac i njegov đak Derviš Sušić, živio tiho:

„Često smo ga sretali kako sam, zamišljen šeta periferijom. Pozdravljali smo ga sa strahopoštovanjem kao malo koga, ne čudeći se ako, zanesen, ne čuje naš pozdrav ili nas ne primijeti.“

„A, sve mi gore“

Cio krajnji desni pasus naslovne strane „Politike“ za utorak 22. februar 1927. godine zauzima početak teksta „U centru Jugoslavije“, čiji je autor Radovan Jovanović. „Zvuči nešto malo čudno“, piše Jovanović, „ali je istina. 'Svojim oblikom', priča nam geografski udžbenik, 'naša država liči na jedan veliki nepravilan i na uglovima zarubljen trougao. Središte toga trougla je od prilike okolina bosanske varošice Srebrenice'. I, što odmah opažate, čim se skinete, s kola, jest, da se ovaj, valjda u svijetu jedinstveni centrum pokorava poslušno zakonima fizike – miruje, dok se sve oko njega giba i živi...“

Nedaleko od tog centra čije mirovanje danas ima jedno sasvim drugačije, zastrašujuće značenje, u selu Tegare kod Bratunca, u srezu srebreničkom, rodio se Radovan Jovanović 24. marta 1889. godine. Đak tuzlanske gimnazije postaje 1904. i završava je 1911, a naredne godine odlazi u Prag, gdje se na Filozofskom fakultetu upisuje na Grupu za istoriju i zemljopis.

U Pragu, međutim, ostaje samo godinu dana, jer je zbog nedostatka sredstava studije morao da nastavi u Zagrebu. Te 1913. objavljuje i svoje prve radove, prevode sa njemačkog: u izdanju Srpske dioničarske štamparije u Zagrebu izlazi Ničeov „Vjerski život“, a Tiskovna nakladna zadruga iz Sarajeva štampa knjižicu Riharda Froliha „Alkoholno pitanje i radnička klasa“.

U zagrebačkom časopisu „Vihor“ 1914. objavljuje pesmu „S njiva“, posvećenu Jovanu Skerliću, čija središnja strofa najbolje dočarava raspoloženje mladog pjesnika i budućeg gimnazijskog profesora:

„Mračan ko oblak u kom munja spava
Na polju svome, razbojištu ljutom,
Kmet patnik stoji, šinut sudbom krutom,
Odeća kako krst mu oteščava,
Dok s tamnog lica kao rosa s grana
Odseva tuga izgubljenih dana.“

Usred rata, 1916. piše pjesmu „Vera“ posvećenu mladobosancu Mišku Jovanoviću, koji je učestvovao u pripremama za atentat na Franca Ferdinanda. Biva uhapšen pod optužbom da je u grupi Vasilja Grđića učestvovao u aktivnostima protiv Monarhije, ali ga usljed nedostatka dokaza ne šalju na robiju, već ga mobilišu u austrijsku vojsku. Kao zastavnik-intendant odlazi na ruski front, da bi kraj rata dočekao na italijanskom frontu, o čemu upečatljivo piše u dnevničkim zapisima „Od Tombe do Karavanki“.

Odmah po oslobođenju i ujedinjenju, već 1919, biva postavljen za suplenta sarajevske gimnazije, da bi 1921. stigao nazad, u tuzlansku gimnaziju, u kojoj će kao profesor književnosti, istorije i geografije raditi sve do smrti 1937. godine. Tokom školske 1932/33. bio je nadzorni nastavnik đačke literarne družine „Petar Kočić“.

Za sve to vrijeme, Jovanović je pisao pjesme, kratke priče, novinske članke, oglede i eseje, koje je objavljivao u mnogim domaćim književnim časopisima i listovima. Jovanović je bio osnivač i glavni urednik časopisa za književnost i umjetnost „Sredina“. Časopis je izlazio u Tuzli od 1925. do 1927. i za to vrijeme objavljeno je jedanaest brojeva, čiji se primjerci danas čuvaju i u Narodnoj biblioteci Srbije.

Svoj dopisnički angažman u „Politici“ započinje u martu 1926, da bi nakon pominjanog sukoba sa redakcijom, nakon pet godina pauze, saradnja bila nastavljena 1934. U pismu koje početkom maja te godine šalje Živku Milićeviću žali se na oronulo zdravlje i nemaštinu:

„Sredstava nemam da odem bar na koju našu kliniku da konzultujem ljekare. A, sve mi gore. Idem kao uzet. Moram da radim. Porodica je tu. Ako bi mi Vi objavili u toku maja i juna nekoliko feljtona, to bi mi bilo dovoljno za konzultovanje...“

Dva mjeseca pred smrt, krajem decembra 1936, Radio Beograd u okviru emisije „Nacionalni čas“ emituje Jovanovićevo predavanje „Tuzla nekad i sad“. Umire u četrdeset i devetoj godini života, 11. februara 1937. Nad njegovim grobom, u ime Jovanovićevih đaka, govor drži Meša Selimović.

Radovan Jovanović je za sobom ostavio suprugu Desu i dvoje djece. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u njegovoj kući, koja je bila jedna od baza tuzlanskog ilegalnog pokreta, boravili su Vladimir Perić Valter i Svetozar Vukmanović Tempo.

„Neću ostati sramotan“

Nekrolozi posvećeni Radovanu Jovanoviću objavljeni su u godišnjem Izvještaju Državne realne gimnazije u Tuzli, sarajevskom „Pregledu“ i „Politici“. U broju od 12. februara 1937. „Politika“  prvo izvještava o posljednjem ispraćaju svog stalnog i buntovnog saradnika, koji je sahranjen „uz veliko učešće građana i školske omladine“. Nakon nabrajanja najvažnijih činjenica iz pokojnikovog života, nepotpisani autor ovog nekrologa potom zaključuje kako Jovanovićevo književno stvaranje nije bilo veliko po broju napisanih književnih djela, „ali nije bilo beznačajno“: „Sve što je napisao odisalo je toplinom osjećanja, neposrednošću izraza i proživljenošću.“

Jovanović je za života objavio knjigu pjesama „Talas duše i grč tijela“, studiju „Planina i šuma u religiji i kulturi“, te istorijsku skicu „Gimnazija u Tuzli 1899-1929“. Sve ostalo što je za života objavio, njegove priče, reportaže, novinske crtice i prevodi rasejano je po međuratnoj jugoslovenskoj periodici. Njegov jedini roman „Nije Drina kriva“ čekao je na objavljivanje gotovo cio jedan vijek.

Zahvaljujući upornim tuzlanskim baštinicima svijesti o nasušnosti kulture kao uslova narodnog opstanka i napretka, tog sjemena slobodarstva koje je prve izdanke na samom početku HH vijeka pustilo i u tamošnjoj gimnaziji, pred nama je sada cjelokupno djelo Radovana Jovanovića. Među tvrdim koricama četiri knjige sabrane su njegove pjesme, proza, studije, članci i taj jedan, višestruko vrijedan kratki roman. Peta knjiga čitaocu otkriva svu tragiku Jovanovićevog života, ali i istinsku veličinu njegovog stvaralačkog podviga.

To stvaralaštvo ne čine samo pjesme, priče, studije i članci, već i konzistentan urednički rad u časopisu „Sredina“, koji je u Tuzli izlazio od 1925. do 1927. godine. Za te tri godine Jovanović je uspio da uredi i štampa jedanaest brojeva, u kojima je objavljeno preko stotinu i pedeset književnih priloga. Mnoge je pisao upravo Jovanović, ali je kao urednik bio i ostao vjeran zamisli da, kako je napisao u jednom uvodniku, časopis bude „bez stalnog književnog pravca, ne djeleći pisce na stare i mlade, bezimene i s imenom, bez tendencije i zavisti, koja je mnogi talenat sahranila“, te poziva na saradnju „sve koji misle da imaju i znaju šta da kažu u umjetnosti i riječi“.

Budući da je bio svjedok burnih posljednjih godina austrijske kolonijalne uprave nad Bosnom i Hercegovinom, a da je upravo tuzlanska gimnazija bila jedan od epicentara mladobosanske revolucionarne pobune, Jovanović je bio u prilici da iz prve ruke zabilježi svoja sjećanja na Petra Kočića i Gavrila Principa. Narodnog tribuna i pisca „Jazavca pred sudom“ Jovanović je imao priliku da vidi kada je Kočić iz Banjaluke bio doveden u tuzlanski zatvor. A sa Principom je jedno vrijeme išao zajedno u školu i igrao bilijar. A kada je budući vidovdanski heroj odlučio da prekine školovanje i krene dalje ka svojoj tragičnoj sudbini, Jovanović mu je posudio novac da plati zaostalu stanarinu i kupi voznu kartu do Sarajeva:

„ – Ja imam svega 15 kruna. Ako ti s tim mogu pomoći, evo ti ih – i istresoh pare na kafanski sto.

Njemu bi milo. Vidim, čisto se razvedrio. Prevrće u ruci zlatni desetokrunaš, pa mi kaže:

– Baš ti hvala. Izvuk'o si me iz velike nevolje. Neću ostati sramotan. Ali te neću ostaviti bez groša. Dosta je meni 11 kruna: pet gazdi, pet za mašinu, a jedna neka se nađe za ašluka... I, vratiću ti, ako ikad imadnem!“

"Nije Drina kriva" Radovana Jovanovića

Čitalačke pažnje je vrijedan i dnevnik koji je Jovanović vodio posljednjih dana Velikog rata. Italijanski front kao da je imao neku magijsku moć jer su, sjetimo se, u tim krajevima lice i naličje rata spoznali i Crnjanski i Hemingvej. Radovanu Jovanoviću nije bilo suđeno da svoj spisateljski talenat razvije u potpunosti, ali stranice na kojima opisuje posljednje dane rata mogu se svrstati uz rame onome što su o tim danima pisali Dragiša Vasić, Stanislav Krakov, pa i sam Crnjanski. Otuda bismo Jovanovićeve dnevničke zapise „Sličice iz drame 'Svjetski rat'“ mogli da smatramo kao njegovo najuspjelije književno djelo koje je objavio za života.

Ono najpovlaštenije mjesto u njegovom stvaralaštvu ipak pripada romanu „Nije Drina kriva“. Riječ je o iznenađujuće svježem, gotovo eksperimentalnom pripovjedačkom glasu kojim je Jovanović pokušao da pronađe ključ za umjetnički vjerodostojno prikazivanje teške bosanske stvarnosti. Ali umjesto da jad i bijedu dočarava realistički, ili čak reporterski, feljtonski, on je riješio da se prepusti nepredvidljivoj snazi jezika.

Tako ovu oporu priču o nesretnim i još nesretnijim ljudima što životare i stradaju pored krive Drine možemo čitati i kao svojevrsnu slutnju svega onoga što će nam u nasljeđe svojim djelima ostaviti ne samo Andrić, Selimović i Ćopić, nego i Hasan Kikić, Zija Dizdarević, Hamza Humo, Derviš Sušić i drugi. Bez svih njih, ali i onih čije djelo čeka da tek bude pročitano, kako na samom kraju svog jedinog romana kaže Radovan Jovanović, kriva Drina ne bi postala „oličenje uzaludnog ispravljanja vječne nepravde i svih životnih krivina, iz kojih proizilaze sukobi i istorije cjelina i pojedinaca“.

Piše: Vule Žurić