Tokom cijele trudnoće Jelena i Filip Simin iz Pančeva uživali su i radovali se bebici. Sve je bilo potpuno savršeno i ni na trenutak nisu posumnjali da nešto neće biti u redu.

 Kada je 24. jula 2016. godine Jelena (24) donijela na svijet malenog Uroša, nije ni slutila kakva im teška borba predstoji. Nisu se predali ni jednog trenutka, pa sada s radošću gledaju kako Uroš puza i pokušava da napravi prve korake.

– Kada sam se porodila, dijete su mi samo na trenutak stavili na grudi i potom ga bez objašnjenja odnijeli. Devet dana proveo je na dječjem odjeljenju, a niko mi ništa nije govorio – kaže ova hrabra majka.

Ništa nije ukazivalo ni na kakav problem osim činjenice da je beba mala, a došao je na svijet sa svega 2.260 grama. Maleni Uroš se do decembra vodio kao potpuno zdravo dijete, a ona je poslije pola godine primijetila nešto čudno.

– Uroš je imao šest mjeseci kada sam ustanovila da ne diže glavu. Na svoju ruku tražila sam uput za fizijatra, koji nas je dalje uputio u „Tiršovu“ – priča.

Tamo im je rečeno da Uroš boluje od hipertrofije mišića, a ubrzo nakon toga dobio je i dijagnozu mikrocefalije, malog obima glave. Uroš je, inače, na rođenju imao na mozgu ciste, koje su ljekari pratili i koje su s vremenom nestale, ali su, kako se ispostavilo, ostali ožiljci na mozgu. Međutim, u dijagnozu mikrocefalije teško je bilo povjerovati, jer djeca s tim oboljenjem imaju vrlo karakterističan izgled glave, koji Uroš nema. Ipak, činjenica je bila i da mu je obim glave uvijek na donjoj granici za njegov uzrast.

Osjetila sam da nešto nije kako treba

Tako su Jelena i Uroš redovno išli na terapije, ali Jelena je osjećala da je nešto drugo posredi. Onda, decembra 2017. godine, zakazuju magnetno snimanje glave. U tom trenutku Uroš ima godinu dana i nekoliko mjeseci, a nakon pregleda sestra je Jeleni dala papir s nalazima. Tumačenje je mogla da čuje tek za tri nedjelje.

– Od svega napisanog razumijela sam samo da nalaz ide u prilog teškoj anomaliji na mozgu – sjeća se Jelena.

Tada je konačno uslijedio razgovor s neurologom i konačno se saznalo od čega mali Uroš boluje. U pitanju je teško oštećenje kore mozga – cerebralna paraliza.

– Majko, ne očekujte od njega ništa. Živjeće kao biljka, sve što uradi biće pravo čudo – rečeno je tada Jeleni. A onda je uslijedila i rečenica za koju je ljekar mislio da je utješna: „Samo da znate, ovakva djeca imaju kratak životni vijek.“

Savjetovali su mi da dignem ruke od djeteta

Od tog trenutka kreće njihova borba i potraga za terapeutom koji će biti voljan i umjeti da radi s Urošem. Iako se susretala sa savjetima da od djeteta prosto digne ruke, Marija je uporno tragala za nekim ko bi pomogao njoj i njenom sinu. Prvi korak bio je Specijalna bolnica za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju. Tamo je Uroš pokazao prve znakove napretka, a onda je septembra 2019. godine čula za jedan centar u Beogradu, gdje su, kako kaže, doživjeli čudo.

– Drugog septembra Uroš je bio dijete koje jedva zna da sjedne i pokušavao je da iz ležećeg stanja sam pređe u sjed. U oktobru smo krenuli na vježbe u jedan specijalizovani centar i, na iznenađenje svih nas, Uroš je već za nedjelju dana propuzao. Prethodni terapeuti govorili su mi da to nikad neće moći i da treba da pokušamo odmah s prohodavanjem, iako to nema nikakvog smisla – kaže nam Jelena.

Uroš tamo rapidno napreduje, pa je u međuvremenu uspio i da se digne samostalno, da kleči na kolenima, a trenutno pravi prve pokušaje da zakorači.

– Meni je savršeno jasno da Uroš nikada neće moći da hoda i funkcioniše kao druga, zdrava djeca, ali vidim i da može da napreduje. Sada mi je cilj da ga što više osamostalim. Ako može sam da hoda, da se obuče, ode do toaleta i kaže nam šta mu treba, smatraću to dovoljnim. Sve preko toga je blagoslov – iskrena je.

Međutim, terapija kao i putovanja od Pančeva do Beograda su skupa. Jelena kaže da mjesečno na liječenje dječaka odlazi oko 200.000 dinara. Trude se i snalaze kako znaju i umiju da obezbijede ta sredstva, a vrlo je teško. Organizuju dobrotvorne žurke, prikupljaju pomoć i vjeruju da će se rješenje svakako naći sada kada ima potvrde za nadu da će Uroš zaista uskoro samostalno hodati. Bilo bi divno da država brže prepozna probleme nas roditelja koji bijemo ovakve bitke.

Jelena kaže da ovu borbu lakše podnosi zahvaljujući suprugu.

– Svaki bračni par koji se susretne s ovakvom preprekom ima i uspona i padova. To ne treba nikog da iznenađuje, jer to jeste veliki udarac. Saznanje o bolesti djeteta pomjeri vas iz korijena i preusmjeri život u jednom jedinom pravcu, u borbu za korak, glas, riječ. Filip je najbolji tata na svijetu i sigurna sam da će vam i Uroš to reći jednog dana kada bude progovorio – s osmijehom i ogromnim optimizmom kaže Jelena, piše Žena blic.