Doktor Laza, hirurg napaćenog srpskog naroda, kako je sebe u oproštajnom pismu potpisao doktor Miodrag Lazić, bio je i ostaće živa legenda i heroj srpske medicine novije istorije.

On će ostati posebno upamćen Srbima u Republici Srpskoj, čiju je djecu i roditelje nebrojeno puta spasio sigurne smrti na krajiškom i sarajevskom ratištu, gdje je proveo cijeli rat sa nama dijeleći dobro i zlo.

Ono što posebno, pred Bogom veže danas Pale i Niš jeste kumovska veza doktora Miodraga Lazića i Vase Jeremića iz Pala, koja je nastala iz velikog ratnog prijateljstva doktora i tadašnjeg načelnika veze Ilidžanske brigade.

Vaso Jeremić sa velikim bolom, drhtavim glasom, ali i ponosan što se upravo sa doktorom Lazićem okumio i stekao prijatelja za sva vremena, govori o tome kako je upoznao svog kuma i koliko mu je teško pao njegov odlazak.

- Nimalo mi nije bilo teže nego onda kada mi je umrla majka. Vjerujte, sigurno me je 30 odsto ljudi više pozvalo u vezi smrti kuma Lazića, nego kada mi je umrla majka. Kada sam čuo da je on prvozaraženi od virusa korona u KC Niš i pored toga što zbog bronhitisa, koji je imao, nije smio nositi masku, znao sam da neće odustati – kaže Jeremić za Kateru.

Jeremić ističe da je svojim ukućanima, kada je saznao da je doktor Lazić obolio od virusa korona, govorio da njegov kum ne bi trebao da učestvuje u tome, ali da je znao da će on i tu biti prvi, kao što je bio prvi u ratu.

Vaso je prvi put doktora Miodraga Lazića upoznao tokom obilaska svojih ranjenih saboraca u bolnici Žica u Blažuju, u koju je Lazić došao nakon nepunih mjesec dana provedenih u ratnoj bolnici Koran u Palama 1992. godine.

- On je jedno kraće vrijeme proveo u ratnoj bolnici Koran, gdje su mu dovozili teško ranjene borce i civile sa teškim ranama, a neki su umirali i tokom transporta. Kada je pitao zbog čega se ne dolazi na vrijeme, rekli su mu da je put do bolnice prekinut na više mjesta, te se dolazi zaobilaznim, šumskim putevima, te je on pitao da li postoji bolnica bliže frontu. Tako su mu objasnili da se tek formira bolnica Žica, u koju je ubrzo došao – kaže Jeremić.

S obzirom da je Jeremić bio načelnik veze u štabu Ilidžanske brigade, kaže da su svi u komandi bili obradovani informacijom da u novoformiranu bolnicu Žica stiže abdominalni hirurg sa ratnim iskustvom.

Od dolaska doktora Lazića u bolnicu Žica 1992. godine do ranjavanja Vase Jeremića prošle su dvije godine, a za to vrijeme oni su se, onda kada su doktoru Laziću obaveze dozvoljavale, a toga je bilo vrlo malo, družili.

- Često sam dolazio u bolnicu da obiđem svoj ratne drugove i tu sam se uvjerio da je doktor Lazić bio veliki humanista, patriota i čovjek koji je predano radio dan-noć i nikad nije ništa zahtijevao. Bio je zadovoljan ako bismo mu obezbjedili jedno vozilo i gorivo da ode u Niš i obiđe svoju porodicu – ističe Jeremić.

Pošto je na području tadašnjeg Srpskog Sarajeva doktor Miodrag Lazić bio jedini specijalista za trbuh i grudni koš, on je dvije godine proveo operišući pacijente na širem ratištu Republike Srpske, koje je pokrivalo pet opština Sarajevsko-romanijske regije sa 100.000 stanovnika.

- Uslovi u toj bolnici su bili vrlo dobri, s obzirom da tu nikad prije nije bila bolnica. Nije se nikad desilo da neki od ranjenika nije zbrinut i da nije bilo osnovnih lijekova i medicinske opreme. U tom kolektivu je vladala jedna posebna harmonija, što je hrabrilo mnoge borce i niko se nije plašio ranjavanja, jer su vjerovali da će biti spašeni ako dođu u tu bolnicu, jer je tu doktor Lazić – kaže Jeremić.

Tako je i sam Vaso razmišljao dok se 4. septembra 1994. godine, nakon što je teško ranjen gelerom neprijateljske granate u predjelu stomaka, vozio na kamionu iz okoline Srednjeg ka bolnici Žica.

- Kao pripadnik jedne jedinice dobili smo zadatak od Sarajevsko-romanijskog korpusa da odbijemo neprijateljsku vojsku od puta Semizovac – Srednje, a koja je nastojala da taj put, koji je bio jedini izlaz ka Srbiji, presiječe. Vozeći se na tom kamionu, samo sam razmišljao o tome kako da stignem živ do bolnice Žica. Mnogo sam bio iskrvario i sa mnom u pratnji je bio jedan vojnik, koji mi je gurao svoj prst u ranu da ne padnem u komu, što sam kasnije i sam sebi više puta radio – govori Jeremić.

On dodaje da je po dolasku u bolnicu Žica na nosilima unesen u hodnik zgrade, gdje su medicinski radnici odmah pozvali doktora Lazića.

- Zadnje što pamtim jeste da, kada sam ugledao doktora Lazića samo sam rekao: „Lazo, gotov sam“ – kaže Jeremić i dodaje da je operacija, kako mu je kasnije sam doktor ispričao, trajala tri sata.

Doktor Lazić je i živio i radio u bolnici Žica, tako da je i vrijeme dok se odmarao nakon napornih i teških noći, provodio obilazeći ranjenike, razgovarajući sa njima, opuštajući ih i skretajući im pažnju sa onoga što su proživjeli.

- Kada sam se probudio, sjećam se da je on bio kraj mene i medicinska sestra Ana, koja mu je kasnije postala supruga i otišla sa njim u Niš. Narednih dana mi je sve pomalo pričao o tome šta mi se desilo, jer nije htio odjednom da mi sve ispriča, kako me ne bi opteretio time – ističe Jeremić.

Doktor Lazić mu je objasnio da mu je od posljedica ranjavana arterija u stomaku bila otkinuta, ali da mu vitalni organi nisu bili povrijeđeni, te da je izgubio mnogo krvi.

- Rekao mi je da sam primao 15 doza krvi jednu za drugom, ali da se transfuzija nije mogla ostvariti, zato što je srce počelo da zastajkuje i on je morao, kako je on rekao, da me raspori, te je zavukao ruku između srca i dijafragme i na taj način natjerao srčani mišić da radi. Nakon što je uspostavljen normalan rad srca, anesteziolozi su priključili transfuziju, a doktor me je operisao naredna tri sata – kaže Jeremić.

Iz velikog prijateljstva Vase Jeremića i doktora Miodraga Lazića, a zbog činjenice da mu je doktor Lazić spasio život, Vaso je odlučio da svog ratnog prijatelja pozove da mu krsti sina.

- Kada se rat završio ja sam došao na Pale, gdje su mi bili žena i djeca, a doktor Lazić je otišao u Niš svojoj porodici. Pošto moj sin Radivoje nije bio kršten, ja sam pozvao doktora Lazića za kuma, jer su mi objasnili da kada Srbi urade jedan drugome veliko djelo onda se nanovo kume, tako da je on krstio mog sina – pojašnjava Jeremić.

Jeremić kaže da je doktor Lazić često dolazio na Pale i na Jahorinu, gdje je dovodio djecu na skijanje, te da je svaki put rado dočekivan i da su često održavali prijateljstvo i viđali se.

Prema njegovim riječima, nešto kasnije, rodila se ideja za nastankom dokumentarnog filma po knjizi doktora Lazića „Dnevnik ratnog hirurga“ autora Siniše Grabeža i u produkciji Radio-televizije Republike Srpske, te i snimanje dokumentarca „Srce na dlanu“ Rade Đokić, čime je predstavljeno sve ono što je doktor Miodrag Lazić proživio tokom rata u Republici Srpskoj, te kako je liječio i operisao borce i civile.

Jeremić ističe da je njegov kum i doktor Miodrag Lazić bio istinski heroj, ne samo zato što je spasio njemu život, već zato što je spasio veliki broj mladih ljudi, djece, mladića koji su teško ranjeni i što je ulagao velike napore, trud i zalagao se da im spasi živote.

- Ponosan sam što sam ga poznavao i što sam se okumio sa njim. Posebno mi je žao to što mu nisam mogao otići na sahranu, ali se nadam da ću prve sedmice, kada se otvore granice, otići u Niš i vidjeti se sa njegovom porodicom – kaže Jeremić.

On je pohvalio inicijativu mladih ljudi i svih onih koji su pokrenuli aktivnosti na oslikavanju murala doktoru Miodragu Laziću u Palama i Istočnoj Ilidži, gdje je upravo doktor Lazić proveo najveći dio svog rada tokom rata spašavajući živote ljudi, te tako ostavio neizbrisiv trag u našoj ratnoj istoriji.

Doktor Miodrag Lazić, ratni hirurg napaćenog srpskog naroda, preminuo je 14. aprila 2020. godine u KC Niš od posljedica koronovirusne bolesti, a iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem je naveo, između ostalog, da nije želio da ode tiho, nego onako kakav je bio čitav svoj život, a to znaju njegovi prijatelji, kolege i porodica.

Doktor Laza je otišao časno i pošteno i njega sarajevski Srbi nikad neće zaboraviti!

 Novinar: Miljan Rašević