Svetosavlje i prosvjetiteljstvo nisu u minulim vremenima, u Ćirilu i Metodiju, Svetom Savi, Dositeju Obradoviću i Vuk Karadžiću. Živi su i danas, u svakom su prosvjetnom radniku koji u svakodnevnom radu živi svetosavske vrijednosti i nastavlja misiju prosvjetiteljstva u savremenom društvu.

Zato, Svetosavska nagrada nije samo prestižno priznanje za dostignute rezultate već i podsjetnik na ljubav, luču, skromnost i posvećenosti malom, običnom čovjeku.

Ona je simbol istrajnosti i posvećenosti ne samo prenošenju znanja, već i vaspitanju budućih generacija na temeljima univerzalnih ljudskih vrijednosti.

Za portal Katera govorila je Vedrana Mijović Pantelić, profesor srpskog jezika u Srednjoj školi "28. juni" u Istočnom Novom Sarajevu, dobitnik ovogodišnje Svetosavske nagrade koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske istaknutim prosvjetnim radnicima.

Šta za Vas znači dobijanje Svetosavske nagrade? 

Ove godine Ministarstvo obrazovanja i kulture je izmijenilo Pravilnik o postupku za dodjelu Svetosavske nagrade, te je odlučilo da samo tri nagrade uruči zaposlenima u predškolskom obrazovanju, tri u osnovnoškolskom i tri u srednjem obrazovanju. Uzmem li u obzir da je jedna od tri nagrade za nastavnike i saradnike u srednjim školama stigla u Istočno Sarajevo, u Srednju školu „28. juni“, moram da priznam da sam srećna i radosna. Svetosavska nagrada je potvrda da u vremenu u kome svi pričaju o poremećenom sistemu vrijednosti rad, trud, posvećenost, dosljednost, pregalački duh su imperativi koji nemaju cijenu i kojima svi treba da težimo. Nagrada je istovremeno i obaveza da nastavim da koračam još snažnije svetosavskim stazama, da se kontinuirano preispitujem da li svoj posao koji uključuje ne samo ozbrazovanje već i vaspitanje mladih ljudi radim dobro, mogu li i sama da budem bolji đačić, kao i da li sam dostojna onoga po kome je nagrada dobila ime. Za mene lično Svetosavska nagrada je armija mojih sadašnjih i bivših učenika bez kojih bi savaka moja zamisao bila samo mrtvo slovo na papiru. 

Svetosavlje nosi duboku simboliku. Šta je za Vas svetosavlje i prosvjetiteljstvo? 

Svetosavlje je ljubav i životno opredjeljenje. Sredstvo koje razgoni mrak, donosi duhovnu svjetlost bez koje nema života. Ljubav koja nam daje snagu da u najtežim vremenima ne posustanemo, već da odgovorno vodimo svoje učenike putevima prosvjetiteljstva i da im otvorimo svijet pismenosti, znanja, kulture, univerzalnih hrišćanskih vrijednosti. Svetosavlje je i služenje drugima, onako kako je to radio Sveti Sava, skromno, okupljajući ljude, bez ikakve potrebe da istakne sebe i svoj rad. 

Koji su najveći izazovi sa kojima se danas suočavaju profesori u srednjim školama? 

Ja sam imala priliku da upoznam djecu u predškolskoj ustanovi i djecu u osnovnoj školi. Uporedim li tu dječicu sa srednjoškolcima, mogu vam reći da nema velike razlike među njima. Svi imaju iste potrebe. Djeci danas više nego ikada treba podrška. Treba im predmetni nastavnik koji im neće predavati samo nastavno gradivo već  će da svoje mlade saradnike, jer učenik i jeste saradnik svome predmetnom nastavniku u toku vaspitno-obrazovnog rada,  razumije u svim fazama njihovog razvoja. Neko ko je spreman da ih sasluša, da ima beskrajno mnogo ljubavi i vjere i ko nikada, ni po koju cijenu, ne odustaje od svojih učenika. Djeci treba nastavnik koji će biti paradigma u intelektualnom, moralnom i estetskom smislu. Najveći izazov danas je da, kad uđemo u učionicu, shvatimo da se mi prosvjetni radnici moramo mijenjati i prilagođavati novim generacijama kako bismo im pomogli da savladaju sve svoje strahove, spoznaju koliko vještina i sposobnosti kriju u sebi i  kako bismo ih tek onda pozvali da budu istraživači, nosioci novih kreativnih ideja, oni koji još uvijek znaju da prepoznaju ljepotu u riječi, u lijepom maniru, u šuštanju nove stranice koja čeka da bude otkrivena. Kad se mi prosvjetni radnici promijenimo, prepreka i neravnih staza u učionici neće biti.

Kako, pored prenošenja znanja, utičete na vaspitanje svojih đaka? 

U jednoj od čestitki koju sam dobila od svojih učenika napisali su da se moj rad, trud i ljubav prema pozivu osjećaju u svakom času i u svakom učeniku kome sam pomogla da raste ne samo u intelektualnom nego i u moralnom pogledu. Zahvalili su mi se što ih „učim, podržavam i ostavljam trag koji će trajati mnogo duže od školskih dana“. Ja živim svetosavlje. Moji učenici to prepoznaju i cijene. Bivša učenica mi je u poruci otkrila da sam joj ja bila inspiracija koja joj je pomogla da postane homo universalis. Ako je zaista tako, to samo potvrđuje da su nama prosvjetnim radnicima naši učenici najveća nagrada. 

Na koji način uspijevate da motivišite mlade generacije da čitaju klasike, s obzirom na to da živimo u digitalnom dobu? 

Jedan od načina da motivišem učenike da čitaju, kritički razmišljaju o pročitanom i da razviju kulturu čitanja je bio da u Srednjoj školi „28. juni“ osnujem Klub ljubitelja knjiga, sekciju koja za cilj ima javnu promociju zavičajnih pisaca, nobelovaca, djela koja nisu u nastavnom planu i programu srpskog jezika za srednje škole, a koja će, sasvim sigurno, jednog dana postati klasici. Jedna od aktivnosti Kluba jeste i druženje sa savremenim piscima koji su na promocijama organizovanim u našoj školi uspjeli da približe djeci ono o čemu im stalno pričamo na časovima srpskog jezika, a to je da će im uz književnost život biti i ljepši i lakši. Početkom decembra gost u Srednjoj školi „28. juni“ bio je Bojan Vegara. Poslije promocije Vegarinog romana „Djeca koju nije volio svijet“ više od deset naših učenika je tražilo da kupi ovaj roman. Moj moto je da je jedino važno da učenici čitaju. Knjiga knjigu traži, a da bi došli do klasika, mi moramo prihvatiti da naši učenici čitaju sve što oni požele jer će samo tako moći da izgrade vlastite stavove i da prepoznaju šta su neprolalne književne vrijednosti u jednom djelu a šta trenutne. Sasvim sam sigurna da je Klub ljubitelja knjiga pomogao učenicima da zauvijek ostave otvoren bar jedan prozor u svijet umjetnosti. 

Pošto radim u stručnoj školi u kojoj se obrazuju, pored ostalih, i učenici za zanimanje tehničar informacionih tehnologija, odgovorno mogu da tvrdim da djeca 21. vijeka više vole štampana izdanja knjiga nego elektronska i da čitaju klasike, razgovaraju na časovima o njima, kupuju knjige i traže od svojih nastavnika srpskog jezika da im preporuče knjige za čitanje.   

Šta biste savjetovali mladim kolegama/prosvjetnim radnicima? 

Mislim da mladim kolegama prosvjetnim radnicima ne treba nikakav savjet. Dovoljno je da uđu u učionicu. Kad to urade, uvjeriće se i sami da je ovaj posao magija. Ko jednom uđe u učionicu, naravno pod uslovom da se obrazovao za neki od nastavnih smjerova, taj će ostati zauvijek vezan za školu, za prosvjetiteljstvo, za svetosavlje. Često za nas prosvjetne radnike kažu da obavljamo sizifovski posao. Ima dana kad se zaista tako i osjećamo, ali čak i tad, dok guramo svoj kamen, mi smo srećni. Drukčije i ne možemo da se osjećamo među mladim svijetom koji tu pored nas, u našoj učionici, raste i razvija se, izrasta u čovjeka spremnog da misli, gradi i preuzme odlučno i smjelo svoju budućnost u svoje ruke. 

Koja je Vaša poruka svim učenicima? 

U toku njihovog srednjoškolskog obrazovanja svojim učenicima često ponavljam da budu dobri ljudi i da čovječnost stave ispred znanja i obrazovanja. Da idu čelom kroz život, čistog obraza i uzdignute glave. Čestitost, dostojanstvo, moralna snaga i opšta kultura su imperativi kojima treba da teže. Zahvaljujući ovim imperativima moći će da budu so zemlji i vidjelo svijetu. Samo uz požrtvovan rad, konstantno usavršavanje, ulaganje u znanje i obrazovanje, u svoju ličnost, moći će da zaparaju nebo svojim sjajem. Ono što istinski želim svojim učenicima jeste da, prije svega, vole i budu voljeni i, naravno, da budu srećni.

Svetosavska nagrada

Svetosavska nagrada dodjeljuje se za izuzetne rezultate u oblasti vaspitanja i obrazovanja i doprinos kvalitetnijem obrazovnom procesu u Republici Srpskoj, u vidu povelje i novčane nagrade.

Svečana dodjela nagrada održaće se 26. januara u 18.00 časova u Dječijem pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci.