Dokumentaciono-informacioni centar "Veritas" saopštio je da su se navršile 33 godine otkad su hrvatske vojne snage u aprilu 1992. godine ubile 54 srpska civila i teritorijalca u srpskim selima na Kupresu, a 150 zarobile i skoro dva mjeseca teško zlostavljale, za šta do danas niko nije odgovarao.

Od onih koji su preživjeli golgotu hrvatskih i hercegovačkih kazamata, mnogi su u međuvremenu pomrli, a oni koji su još živi osakaćeni su i fizički i duševno, navode iz "Veritasa".

Prije 33 godine hrvatske jedinice sastavljene od pripadnika ZNG, HOS i HVO napale su i zauzele srpska sela na kupreškoj visoravni u jugozapadnoj Bosni, uključujući i gradić Kupres.

Od 3. do 6. aprila 1992. godine ubili su 54 srpska civila i teritorijalca, a oko 150 odveli u logore u zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, gdje su neki ubijeni, a ostali užasno mučeni.

Pripadnici hrvatskih formacija su 6. aprila u restoranu firme "Kvalitet" u Kupresu sakupili šezdesetak teritorijalaca i civila i odmah po predaji, pred ostalim zarobljenicima, ubili Stevu Lugonju /26/ i Dragana Čelebića /26/.

Narednog jutra, hrvatski vojnici su zarobljene Srbe, polugole, po snijegu i hladnoći, tjerali da hodaju prema 23 kilometra udaljenoj Šujici i na tom putu iz vatrenog oružja likvidirali Žarka Živanića /46/.

Od Šuice su ih istog dana kamionom prevozili do Splita i usput ih fizički i psihički žestoko maltretirali.

Po dolasku u Split, jedan hrvatski vojnik je, ničim izazvan, palicom udario Petra Spremu /47/, koji je od udarca pao i udario glavom o ivičnjak, nakon čega mu je pjena udarila na usta, a nakon nekoliko dana umro je u zatvoru.

U Splitu su ih zatočili u zloglasni logor "Lora" i tu su zatekli desetak komšija zarobljenih u Donjem Malovanu i još neke Srbe iz Prebilovaca i Mostara. U "Lori" je uslijedio nastavak mučenja: spajanje na induktorsku strujupoljskog telefona, "samoudaranje" glavom u zid, međusobno udaranje zarobljenika…

Nakon šest dana provedenih u "Lori" kamionima ih dovoze u Zadar, gdje ih razdvajaju u dvije grupe i gdje se nastavlja mučenje.

Nakon dva dana provedena u Zadru, ponovo ih tovare u kamione, s tim da su prethodno osmoricu izdvojili: Ljupka Milića /51/ i njegovog brata Ratka /54/, Spasoja Kanlića /35/, Slavka Dragoljevića /46/, Dušana Nikića /41/, Mirka Čivčića /30/, Dušana Milišića /33/ i Jovu Marića /49/.

Ostale dovoze u Eminovo selo kod Duvna, gdje su ih ponovo maltretirali i iživljavali se nad njima.

Nakon dva dana odvoze ih u Vrgorac, ali ne sve - i ovdje su osmoricu izdvojili: braću Dragana /32/ i Milivoja /38/ Mašića, braću Radovana /40/ i Marka Mašića /41/, Ratka Lugonju /30/, Đoku Marića /60/, te Nikolu /35/ i Dušana /27/ Duvnjaka.

U Vrgorcu je uslijedilo isto maltretiranje kao i na prethodnim lokacijama, pa je od batina u ćeliji umro Mile Spremo zvani Migac /47/, koga su logoraši morali pokopati u obližnjem kamenolomu.

Nakon šest dana provedenih u Vrgorcu, preživjele zarobljenike odvoze u Ljubuški, gdje ostaju još dvadesetak dana i ponovo prolaze zlostavljanje.

Preživjeli zarobljenici razmijenjeni su 14. maja 1992. godine u Žitniću kod Drniša.

Jedan od njih Stojan Zubić /67/ razmijenjen je na nosilima i umro je od povreda tri dana kasnije u kninskoj bolnici.

Kupreški sveštenik Zoran Perković /33/, koji je zarobljen sa ostalim Kuprešacima i jedan od najžešće maltretiranih, razmijenjen je na istom mjestu devet dana ranije, a na razmjenu je došao sa osam slomljenih rebara.

Posmrtni ostaci dvojice Sprema predati su srpskoj strani u novembru 1993. godine.

Do danas se ne zna sudbina 16 zarobljenih kupreških Srba izdvojenih u Zadru i Eminovu selu.

Za opisanu golgotu kupreških Srba još niko nije odgovarao.

"Iz odluke Ustavnog suda Hrvatske u predmetu `Zubić protiv Hrvatske` od 26. septembra 2024. godine doznajemo da kupreške žrtve na hrvatskoj strani nisu ni evidentirane. Od oko 5.000 Srba po popisu iz 1991, na Kupreškoj visoravni ih sada živi 500 do 600", navode iz "Veritasa".