Za Srbe je OHR odavno nepoželjan u BiH, ni Hrvati nisu oduševljeni ali ipak nastupaju diplomatski, dok su Bošnjaci, zadovoljni potezom Valentina Incka na njegovom odlasku, zaboravili na sve ranije primjedbe da pojedini visoki predstavnici nisu radili dovoljno na jačanju BiH i sankcionisanju onih koji rade suprotno.

Tako, u najkraćem, izgleda odnos političkih predstavnika u BiH prema OHR, iako su svi oni, kao i sve potpisnice Dejtonskog sporazuma 1995, pristali na instituciju visokog predstavnika.

Šta se desilo i u kom trenutku je OHR za pola BiH, plus za Rusiju i Kinu, postao suvišan?

Dobar dio odgovora na to pitanje leži u Dejtonskom sporazumu u kome piše da se visoki predstavnik imenuje „u skladu s relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN“. Upravo to je razlog zbog koga Banjaluka, ali ni Moskva ni Peking, ne priznaju najnovijeg visokog predstavnika, Kristijana Šmita, jer za njega nije glasao SB UN.

Međutim, OHR je za Srpsku postao dio problema daleko prije Šmita. Srbi nikada neće oprostiti smjene funkcionera i nametanje zakona uz korištenje tzv. „bonskih ovlaštenja“ kojih nema u Dejtonu. Njih je Savjet za provođenje mira (PIK) donio na sastanku Bonu, u decembru 1997, „razrađujući“ Aneks 10 Dejtona.

Mladen Ivanić, bivši član Predsjedništva BiH i bivši ministar spoljnih poslova u BiH, kaže da je sve negativno počelo s Karlosom Vestendorpom (od 1997. do 1999.) i Volfgangom Petričem (od 1999. do 2002), ali da je „vruhac ipak bio Pedi Ešdaun“, koji je visoki predstavnik bio nakon Petriča.

Jedino prvog visokog predstavnika, Karla Bilta, Srpska neće pamtiti po lošem.

– Rekao bih da Bilt nikako nije ni koristio ovlaštenja, Vestendorp i Petrič po malo, ali je vrhunac ipak bio u doba Ešdauna. To je zaista bilo nedemokratsko ponašanje, nametenje svega živog, vlastitih vizija i koncepcije, što je u to doba prolazilo, jer na međunarodnoj sceni nije bilo ove vrste odnosa. Rusija je manje ili više sve to tolerisala, nije se nešto najdirektnije suprostavljala i Ešdaun je imao najširi mogući prostor za takvu vrstu djelovanja. Tada je to počelo i to je neki obrazac koji je bio prihvaćen, posebno od strane Bošnjaka. Onda su svi oni koji su boravili u Sarajevu bili pritisnuti da slično rade i tako se ušlo u taj začarani krug – kaže Ivanić za Srpskainfo.

Baš u vrijeme kada se glasno pričalo da BiH iz „dejtonske treba da pređe u briselsku eru“, što znači da od OHR palicu treba da preuzme EU, čiji član BiH želi da postane, uslijedio je potez Incka – nametanje izmjena Krivičnog zakona BiH kojima zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici, što je dovelo do blokade rada institucija BiH od strane predstavnika RS.

Na pitanje da li je Incko točak vratio unazad, Ivanić kaže da je to bio katastrofalan potez koji je toliko produbio negativne odnose da on to ne može ni da objasni.

– S tim da se meni ta priča o briselskoj i dejtonskoj BiH uopšte ne sviđa. Mislim da je BiH moguća jedino kao dejtonska, a da put ka Briselu zavisi od političke volje partnera da se usaglašavaju, a ne da koriste briselski put za unutrašnje preuređenje, što je očita stratagija jednog dijela bošnjačke politike – zaključuje Ivanić.

Kada je riječ o Kristijanu Šmitu, Ivanić kaže da ne vjeruje da će Njemačka, kao država iz koje dolazi, biti opredijeljena za tu vrstu ponašanja kakvu je svojevremeno imao Pedi Ešdaun.

– Vrlo dobro znam, iz kontakata koje sam imao sa gospođom Merkel, da ona takve stvari apsolutno ne prihvata. Ipak je Njemačka demokratska zemlja i ona neće zloupotrebljavati, po mom uvjerenju, bonska oblaštenja, nego će nastojati da demokratskim mehanizmima, a rekao bih dominantno borbom protiv korupcije, utiče na promjenu klime. Ne očekujem dramatične poteze – zaključuje Ivanić.

Istovremeno, članica Predsjedništva SDA i poslanik u PS BiH, Alma Čolo, smatra da OHR nikad nije bio dio problema u BiH. Ona tvrdi da su visoki predstavnici stalno radili na poboljšanju onih stvari koje nisu riješene u potpunosti Dejtonskim mirovnim sporazumom.

– Znate da smo nakon Dejtona izašli sa Ustavom koji nije ustanovio sve institucije jedne funkcionalne države, nismo imali policiju, vojsku na državnom nivou, nismo imali fiskalni sistem, jer se država finansirala putem entiteta. Naravno da je OHR tu imao ključnu ulogu, pomogao je domaćim političarima da se uspostave institucije na državnom nivou. Mislim da je do sada OHR radio dobro. Promijenio je ustave entiteta, implementirao odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda. Sve dotle dok pokušava da riješi probleme koji proizilaze iz odnosa određenih politika u BiH, OHR je koristan u BiH. Nisam za to da ide iz BiH – kaže Čolo za Srpskainfo.

Na pitanje da li su visoki predstavnici pravili greške u BiH, kaže da ona to konkretno ne zna, ali da „vjerovatno svi oni koji su smijenjeni odlukom visokog predstavnika smatraju da je on griješio“.

– Ja mislim da je visoki predstavnik donosio dobre odluke u prethodnom periodu. Svaki visoki predstavnik tako treba da radi. Njegova funkcija po Anesu 10 je da pomogne u rješavanju određenih poteškoća, na način na koji on to procijeni da je potrebno, u skladu s diskrecionim pravom. Ako imamo određene poteškoće u funkcionisanju organa, visoki predstavnik je tu da pomogne da se prevaziđu. Ako mi to ne možemo sami, mislim da je on koristan. Stalno političari iz RS i iz HDZ BiH kažu mi to trebamo sami, ali je očigledno da mi to sami ne možemo – zaključuje Čolo.

Podsjećamo, Kristijan Šmit je osmi visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Prije njega su, hronološki, na toj funkciji bili: Karl Bilt, Karlos Vestendorp, Volfgang Petrič, Pedi Ušdaun (preminuo 2018), Kristijan Švarc-Šiling, Miroslav Lajčak i Valentin Incko.

Prema Aneksu 10, visoki predstavnik ili povjerenik je nadležan za nadgledanje i provođenje mirovnog rješenja, da održava tijesne kontakte sa svim stranama, da olakša rješenje bilo kojih poteškoća koje nastanu provođenjem civilnoga rješenja, ako prosudi da je to potrebno, zatim da periodično izvještava UN, EU, SAD, Rusiju, te druge zainteresovane vlade, strane i organizacije o napretku provođenja Dejtona…

Republika Srpska mu zamjera što nikada nije podnio nijedan izveštaj NSRS, dok je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, najavio da će od Šmita tražiti da redovno podnosi izvještaje Srbiji.

Profesor prava, Radomir Lukić, kaže da je Karlos Vestendorp počeo da koristi ovlaštenja „kao da se radilo o vanrednom stanju“, a da su poslije njega drugi visoki predstavnici sve to uvećavali, da bi kulminacija bila s Ešdaunom.

– Mislim da OHR nije mnogo pomogao izgradnji BiH. On je pomogao samo u renoviranju fasade BiH, s obzirom da su sve njegove reakcije bile nasilne i na kraju vrlo neuspješne – od promjene ustava entiteta, saradnje s Ustavnim sudom BiH u dijelu konstitutivnosti naroda, do nametanja zakona, potpuno sumanutog oduzimanja ljudskih prava ljudima… Sve su to postupci koji grade fasadu, ali ne grade unutrašnje odnose. OHR je više odmogao neko pomogao suštinskom konstituisanju BiH kao države. Zbog toga se u očima jednog dijela njihovih aktera praktično nametnuo kao neko kome je sve dopušteno, ko ničim nije ograničen i ko stalno djeluje u vanrednom stanju – kaže Lukić za Srpskainfo.