U podnožju brda, u čijoj sredini se ocrtavaju žitna polja, bijele se nepregledni redovi bijelih livenih krstova u obliku vojničkih sablji, podno kojih na srpskom vojničkom groblju u mjestu Menzel Burgiba počivaju najhrabriji od najhrabrijih srpskih sinova, zauvijek zaustavljenih u koraku i maršu, pokošenih malarijom i tifusom u Prvom svjetskom ratu.

Nakon albanske golgote, i povlačenja srpske vojske i naroda u zimu 1915. na 1916. godinu, veliki dio vojnika je iz Valone i Drača krenuo put Krfa, a drugi, njih oko 10.000, uputio se na tlo Afrike, ka Tunisu, ka gradu Bizerta.

Za neke od naših vojnika, luka Bizerta, vojne bolnice i plodna zemlja podno brda, baš kao u Šumadiji, bili su posljednji fragmenti koje će vidjeti prije nego što su zauvijek sklopili oči.

Ekipa "Blica" posjetila je srpska vojnička groblja u Bizerti i Menzel Burgibi, a ovo je priča o njima, jer, sloboda koja nam danas omogućava da svi koračamo ponosito, obavezuju da svako ko se nađe na tlu Tunisa posjeti kosti pravednika palih za svijetlu budućnost.

Srpsko vojničko groblje u Tunisu

Ponos, čast, tuga, osjećanja su koja su se smjenjivala u novinaru Stevici Rajčetiću dok su koračali ka kapiji groblja Menzel Burgibi, u čijem sklopu se nalazi srpsko vojničko groblje. Na kapiji ih je dočekala Mahažurda, ćerka Vardije Hamdi, koja je decenijama, sve dok je bila zdrava i čila, čuvala vječni san srpskih junaka.

Na Zejtinluku smo imali deda Đorđa, na Menzel Burgibi Mahažurdu, istina mlađu, ali treću generaciju čuvara iz iste porodice.

Srpsko vojničko groblje u Tunisu (Foto: Stevica Rajčetić/Ringier)

Dok su prolazili kroz italijanski dio groblja, pokušali su da preko Sofijana saznaju detalje o porodici Hamdi. Časti se prvo prihvatio Vardijin suprug, nakon čega je to radila ona sa sinom, da bi na kraju to preuzela na sebe njena ćerka sa porodicom. Svi zajedno žive u kući ispred zidina groblja.

Srpsko vojničko groblje u Menzel Burgibi

Prvi utisak koji je Rajčecić podijelio sa kolegom Goranom Šapićem, bio je vezan za krajolik iza groblja, odnosno, brda u čijem podnožju su se pružala polja žita.

Srpsko vojničko groblje u Menzel Burgibi (Foto: Stevica Rajčetić/Ringier)

-  Ako išta, makar su na onaj svet otišli sa ovom slikom pred očima možda. Vidi kako sve nekako liči na Šumadiju - rekao je dok su ulazili u dio na kojem je sahranjeno između 1.300 i 1.790 srpskih vojnika.

A unutra muk..

Dok su šetali između uredno sređene aleje, knedla u grlima je rasla sa svakim pročitanim imenom. Prema nekim podacima, od početka 1916. godine do 1917. na tlo Afrike je došlo oko 60. 000 Srba, od čega je njih oko 3.000 zauvijek ostalo u Tunisu, Alžiru, Maroku, Egiptu.

Tomislav Štulić, turistički vodič koji godinama radi u Tunisu, ispričao je samo jedan djelić istorije ovog mjesta.

- Ovdje je sahranjeno preko 1.300 vojnika. Kripta koja se nalazi na ulazu u groblje, posvećena je Francuzima i Srbima i bila je predviđena da se u njoj sahrani ostatak vojnika, međutim, to se nikada nije desilo, tako da je ona ostala kao spomen-obilježje. Groblje su napravili Francuzi, prvobitno je imala drvene krstove, ali su potom, nakon renoviranja, u Francuskoj specijalno izliveni krstovi od nerđajućeg materijala, i svaki prati pločica sa imenom, činom, pukom i datumom smrti - otkrio je on.

Za istoriju ostaje da se pamti i spominje čin admirala Emila Geprata, koji je uprkos svim savjetima da to ne čini, lično ušao na brod na kojem su se nalazili srpski vojnici zaraženi tifusom, te je potom pomagao u njihovom prenošenju na kopno ka bolnicama. Nakon tri godine, barka sa osnaženim i oporavljenim Srbima je krenula ka domovini.

U znak zahvalnosti, kada je posjetio Kraljevinu Jugoslaviju, Geparta, koga su od milja zvali "Srpska majka", su od željezničke stanice u Beogradu, po ulicama prestonice, njegovi saborci nosili na ramenima. Uz povike "Živjela Francuska", general Geprat je išao na ramenima sve do Slavije, tog 25. februara te 1931. godine. Upravo iz tog razloga, danas ta ulica nosi njegovo ime.

U razgovoru sa Mahažurdom, pošto je njena majka bila u teškom zdravstvenom stanju, a ona ovu svetu obavezu preuzela na sebe, saznali su da Srbi, i danas, nakon više od jednog vijeka, izuzetno cijene ono što njihova porodica zvanično radi 45 godina, a nezvanično i duže.

- Čuvamo groblje 45 godina, cijela porodica. Počastvovana sam što sam ostala ovdje da čuvam groblje. Radim sve što je potrebno da održavam ovo mjesto, a imamo i podršku srpske ambasade. Imam veliko poštovanje prema tim ljudima. Moja majka je veoma popularna kod srpskih turista, ona radi sve što može za njih, i uspostavlja dobar kontakt sa njima. Kada se vrate u Srbiju, oni su i dalje u kontaktu, i tokom godine, čuju se po nekoliko puta. Ostvaraju vrlo dobar odnos - rekla je, uz dodatak da bi Vardija (čije ime kada se prevede na naš jezik, glasi Ruža), mogla dosta toga da  ispriča o tim susretima i suzama potomaka onih koji su zauvijek ostali da počivaju u Tunisu.

Novinar "Blica" i Maharužda

Iako su imali želju da posjete svaki grob ponosob i poimence zahvale svakom od njih za hrabrost i žrtvu, put ih je vodio dalje, nekih dvadesetak kilometara, ka Bizerti.

Foto: Goran Šapić/Ringier

A, tamo, u sjenci čempresa, kada se prođe kroz špalir porodičnih grobnica unutar Groblja vojnika Komonvelta, nalazi se i drugo srpsko vojničko groblje, vječna kuća oko 600 duša napaćenih.

Spomenik palom borcu u Bizerti

Dok su koračali ka njemu, kroz priču, saznali su da srpska zajednica i ambasada najviše vodi računa o svojim precima, o čemu svjedoče i činjenice - dok je ostatak groblja u šiblju, polomljenih ploča i bez dokaza da iko dolazi, na dijelu gdje su sahranjeni naši vojnici, sve je uređeno i sređeno pod konac.

Od čuvara ovog groblja, saznali su da je za to zaslužna naša amasada, kao i zainteresovanost Srba za svoju svijetlu istoriju i hrabre pretke.

- Ovdje je sahranjeno 600 ljudi. Veći dio u kapeli, dok su neki pohranjeni u pojedinačnim grobnicama. Spomen-ploče sa imenima i godinom smrti, nalaze se na kapeli, i jedna tabla je na zidu groblja. Svaka tri mjeseca, dolazi delegacija iz ambasade, dok preko ljeta dolaze i turisti. Ja ovdje radim kao čuvar 22 godine - objašnjava on u jednom dahu.

Kapela na srpskom vojničkom groblju u Bizerti

Među onima koji su sahranjeni ovdje, nalazi se i preko 40 boraca iz odreda 1.300 kaplara, najljepših tek procvalih, pupoljaka ruže sklonjenih od ratnog vihora, kao zalog za budućnost Srbije sklonjen u Skoplje, gdje su pohađali Vojnu školu za starješine, kao polog za budućnost. Međutim, rat je tražio svaki par ruku i svako toplo srce koje će se neustrašivo boriti sa Austrougarskom vojskom.

Foto: Goran Šapić/Ringier

U njihovu slavu, preživjeli kaplari su postavili spomen-ploču. Uz nju, malo dalje, stoji ona postavljena u doba Tita, par godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zapravo, u razgovoru sa čuvarima groblja, saznali su da su oba mjesta obnavljana u doba komunizma "kad se nije smjelo...". A mi sada vidjesmo, da se smjelo... No...

Jovan, Avram, Janićije, Nikola, Petar, Zoran... Petrovići, Gavrilovići, Smiljanići, Avakumovići... Svi do jednog, na tuniškoj zemlji. Nezaboravljeni i otrgnuti od zaborava, onako kako i dolikuje istinskim herojima i rodoljubima koji nisu žalili svoj život za slobodu.

Foto: Goran Šapić/Ringier

Na nama je da ih se sjećamo i kada se nađemo u Solunu ili u Bizerti, odemo i poklonimo se njihovim kostima. Na nama je i da jako stisnemo ruku onima koji čuvaju te kosti, iako se možda i ne razumijemo, postoji onaj momenat kada se oči susretnu, pa zaiskre i progovore nemuštim jezikom, iz dubine srca i duše.

Talas pomješanih osjećanja sačekao ih je i unutar luke u Bizerti, gdje su posmatrali kuće i dokove, pokušavajući da zamislimo brodove sa srpskim ranjenicima i admirala Geprata kako komanduje francuskim vojnicima da ranjenike ne nose van grada gdje je predviđeno, već unutar kasarni.

O tome najbolje govori dio iz knjige Živojina Petrovića, "Nestvarno, a stvarno", direktora i urednika kanala nauke i umjetnosti - Brainz TV,, koji je prenio na papir riječi "Srpske majke" , kada je srpska vojska pristigla u Bizertu.

„U to vreme, 1915, bio sam komandant francuske vojske u Tunisu i generalni guverner Bizerte. Dobio sam zadatak da pripremim smeštaj za srpsku vojsku koja će sa Krfa uskoro stići. Odmah sam oformio kamp „L' camp du Nador”, u blizini Bizerte, na udaljenosti od par kilometara i visini od 600 metara, ali kada su prve srpske trupe prispele, 27. decembra 1915. noću oko 1:30, videvši u kakvom su one stanju umora, iscrpljenosti i iznemoglosti da nisu u mogućnosti ni da se uspnu uz brdo, zaključio sam da bi slanje tih nesrećnih vojnika u kamp bila najveća grubost, te sam, svom zameniku, izdao sledeće naređenje: „Generale, odmah idite probudite naše Zuave (francuska pešadija sastavljena od urođenika i Francuza) i vojnike Stranačke legije i recite im da isprazne svoje kasarne. Kažite im da je u pitanju drugarstvo i bratstvo oružja. Potrebno je da njihove krevete zauzmu hrabre srpske trupe koje su upravo stigle, a ne mogu dalje!”. U toku trogodišnjeg upravljanja srpskim trupama u Tunisu, upoznao sam veoma hrabre i odlične srpske vojnike za koje gajim stalno i duboko poštovanje. Zato hoću da dođem u Beograd i da se sretnem sa mojim drugovima i prijateljima.”...

Na istim tik dokovima, više od 100 godina kasnije, stajala je grupa novinara iz Srbije. Zahvalna narodu Tunisa, što čuva naše, tamo daleko, zaustavljene u cvijetu mladosti. Da se pamti i nikad ne zaboravi, ćutke du odavali poštu palima, ali i izražavali zahvalnost pokolenjima, što čuvaju i od svojih ne odvajaju, sve naše, koji se nikada nisu vratili kući.