U sklopu rubrike “Pisma čitalaca” prenosimo vam pismo Vladimira Vasiljevića koji se osvrnuo na položaj i ulogu učiteljica u trenutnoj teškoj situaciji, koja je zadesila ne samo Republiku Srpsku, nego i cijeli svijet.
Pismo prenosimo u cjelosti.
Zadesilo nas je šta nas je zadesilo. Neki to shvataju sa šalom, neki ovako-onako. Borba za grickalice, alkohol, hranu (Da li napisati toaletni papir?). Ko će pogledati neki novi film, staru utakmicu, možda neki stari koncert. Ili neozbiljno ili ozbiljno. Neko danas ovako, sutra onako. Svi bi na neki način da se guraju ko će u nekom pravcu da bude prvi (opšte poznato danas da što si veća budala da si popularniji). Snimaju se video klipovi, slikaju slike da pokažu kakvo je stanje u raznim mjestima i situacijama.
A ONA!? Ona je svaki dan tu. Svaki dan ista. Ona je heroj i borac bez ordenja. Ona je nevidljivi centar svijeta. Ona je ono što svako društvo treba. Ona je MNOGO, MNOGO toga. Ona je UČITELjICA!
Šta me natjeralo da napišem ovo?! I sam kao prosvjetni radnik koji predaje djeci uzrasta od drugog do devetog razreda, koji nije obojen ni partijski ni na bilo koji način. Gledajući objektivno i ponekad surovo realno, ne mogu da se pomirim sa činjenicom da jedan stub društva bude tako omalovažen, bačen u stranu, pa čak i ismijavan. Jedna Francuska poslovica kaže JEDNA DOBRA UČITELjICA JE DVADESET MANjE POLICAJACA! Kada čujemo Francuska! O pa to je tamo, kod njih je uređeno i sređeno. Ne! NIJE! Nije sređeno i uređeno u našim glavama.
Većina roditelja nije ni znala kako je učiti, raditi zadaću, na vrijeme dati izvještaj. Dok nije došla ova situacija karantina. Odvedi dijete do škole, pa neka se tamo o njemu brinu, pa ću se vratiti sa posla i pokupiti ga. Ako je išta dobro u ovome, onda je to da i roditelji jedno vrijeme budu sa svojom djecom i budu zaista majka i otac koji će sjesti za sto sa svojim djetetom i prisjetiti se školskih dana, koje je većina zaboravila.
Ustanemo ujutru, upalimo TV i gledamo program namjenjen za uzrast koji nam je potreban. Aha! Fali slovo?!?! Nije napisala zadnju riječ, zafalilo joj je malo table. Vidi kako se obukla? Onaj lančić je prije tri godine bio u modi. More komentara i šala na račun žene koja je u mnogome više majka od same majke. Svaki dan me zovu: JESU LI MOJI URADILI ZADAĆU? KOLIKO IH NIJE URADILO? SADA ĆU DA ZOVEM I VIDIM ZAŠTO NISU? MAJKA RADILA NOĆNU, NEMAJU INTERNET, OTIŠLI SU NA SELO PA SU NEDOSTUPNI, NEMAJU KOMPJUTER DA OTKUCAJU, ITD,ITD,... Pravda svako dijete kao svoje sopstveno. Još mene moli, koji je niko i ništa u njihovim životima, da dam priliku da ne budem strog. Ko bi u ovome svemu mogao da bude strog? Ali ona za svoje piliće (školarce) moli i bori se. Staje pred kameru. Obraća se svima sa nadom da će usvojiti znanje koje je ona naučila i preda ga svojim gledaocima. I poslije toga ide kući da preko Vibera i drugih tehnoloških mogućnosti, kako kome finansije i mogućnosti dozvoljavaju, zaprimi i pregleda zadaću, ispravi i opet pošalje nazad šta je dobro i šta treba ispraviti.
Ovim tekstom ne želim nikoga da uvrijedim.I sami znate da je situacija takva kakva jeste. Morao sam. Nemojte čekati 8. mart da sa nekim poklonima zaspete učiteljicu, a u sve ostale dane u godini da je zasipate uvredama i trudite se da joj nađete grešku. Dajte podršku osmijehom, lijepom riječi, komplimentom... Njima će to sigurno značiti. I da se učiteljica vrati na mjesto u društvu koje joj pripada! A ne tamo ONA što uči djecu!
Vladimir Vasiljević
