Za samo nekoliko dana Bosnu i Hercegovinu su potresle tri samoubistva koja su ponovo otvorila pitanje mentalnog zdravlja i načina na koji se naše društvo nosi s tim problemom.

Iza svake od tih tragedija stoji priča o boli, tišini i nerazumijevanju koje prečesto prolazi neprimijećeno.

Mlada doktorka iz Brčkog Samra L. (27), prije nekoliko dana počinila je samoubistvo. Kako su pisali mediji, d‌jevojka je život okončala iz pištolja u porodičnoj kući u Vražićima. Samra je bila zaposlena u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Brčkom, a vijest o njenom iznenadnom odlasku duboko je potresla prijatelje, kolege i akademsku zajednicu. Nekoliko dana kasnije, 23. oktobra, muškarac (57) počinio je samoubistvo u Kovačima u Živinicama.

Dva dana kasnije – još jedan tragičan slučaj. Muškarac je u sarajevskom naselju Nova Otoka počinio samoubistvo skokom s jednog hotela.

Dok statistike rastu, a javnost nakratko reaguje, suštinskog razgovora o uzrocima, podršci i prevenciji još uvijek nema dovoljno.

“Ljudi dolaze tek kad ne mogu više da izdrže”

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoteraput, kaže za Srpskainfo da se danas o mentalnom zdravlju govori sa „šapatom“ iz straha, srama od osude ili neznanja.

- Iz iskustva rada kao psiholog i porodični psihoterapeut, vidim da ljudi još uvijek osjećaju sram kada je riječ o mentalnom zdravlju. Kod nas se dugo vjerovalo da je emocionalna patnja znak slabosti, i da ako pričaš o tome, „ideš u ludila“. Poruke tipa „stisni zube“, „nije to ništa“ ili „drugi imaju gore“ ljude uče da svoje probleme kriju i da ne traže pomoć. Često u praksi primijetim da ljudi dolaze tek kada ne mogu više da izdrže i kažu: „Više ne znam šta da radim“. A tu je već bol postala velika i predugo skrivana – kaže Savanović Zorićeva.

Savanović Zorić smatra da su najčešći razlozi koji sprečavaju ljude da potraže stručnu pomoć – kombinacija straha, srama i nepovjerenja u sistem.

- Strah od osuđivanja i etiketiranja, stid zbog osjećaja da “ne bi trebalo” da im bude loše, i nepovjerenje i u sistem, i u vlastitu snagu. Kod mnogih postoji i pogrešno uvjerenje da se psihologu ide tek kad “više nemaš kud”, a zapravo se radi o prevenciji i podršci. Ljudi često dugo trpe u tišini, dok ne postane prekasno. A u društvu u kojem se od djetinjstva uči da je “sve u glavi” i da se “samo sabereš”, teško je naučiti tražiti pomoć – jer to znači priznati da nisi svemoćan – pojašnjava Savanović Zorićeva.

Ističe da društvena osuda i predrasude čine da bol često bude skrivena. Prema njenim riječima ljudi uče da svoje teškoće ne pokazuju, da se smiješe i glume da je sve u redu.

- Iz iskustva rada s porodicama, vidim koliko to povećava izolaciju i rizik od tragičnih posljedica. Kada se predrasude razbiju i kada porodica ili zajednica pruži podršku, ljudi se otvaraju i počinju tražiti pomoć i to može biti presudno za prevenciju tragedija – zaključuje Savanović Zorićeva.

Psiholog Sonja Stančić kaže za Srpskainfo da je tema mentalnog zdravlja tabu još otkako se o njoj počelo govoriti, a da korijen problema leži u nedostatku jasne strategije zaštite mentalnog zdravlja.

 - Neke zemlje su napredovale i shvatile su da smo svi ravnopravni članovi društva, te da su ljudi sa problemima mentalnog zdravlja sasvim dostojni da se o njima brinemo, kao i o svim drugim ljudima i članovima društva. Međutim, neka društva nisu napredovala, a naše je jedno od njih. Ili smo nedovoljno napredovali, tako da mi o ljudima koji imaju psihičke poteškoće ili o svima nama koji u nekom periodu života imamo psihičke poteškoće ne brinemo dovoljno i neadekvatno. Svi znamo da su psihijatrijske ustanove u jako lošem fizičkom stanju, zapuštene, nedostaje sredstava za rad, u centrima za mentalno zdravlje su takođe loši uslovi za rad, nedostaje kadra, jako malo se zapošljavaju psiholozi i psihoterapeuti. – objašnjava Stančićeva.

“Prepuštena sama sebi”

Dodaje da je osoba koja se suočava s određenim problemom često prepuštena sama sebi, bez adekvatne sistemske podrške.

- Kada imate određeno psihičko stanje koje je u progresiji u smislu lošijih adaptacija, vi i niste svjesni jednim dijelom sebe, da ste u tom problemu. Mislite da možete da idete još u smislu „izguraću još ovu situaciju“, pa „izguraću još onu situaciju“ i tu se izgubimo u našim problemima. S druge strane, zaista postoje mentalne poteškoće gdje nismo u kapacitetu da prosudimo koliko nam je zapravo loše. Društvo, porodica, prijatelji nerado se upuštaju u procjenu stanja u kojem se nalazimo i pružanju adekvatne pomoći – sugestije ili razgovora za bilo koji problem ili stanje koji imamo. Osoba koja ima određene poteškoće je uglavnom prepuštena sama sebi – nema sistemsku podršku, podršku na nivou porodičnog ili prijateljskog kruga i ona se vrti u krug sama sa sobom i sa svojim problemima. Često se vrlo kasno  javi po pomoć  – upozorava Stančićeva.

Samoubistvo ne dolazi iznenada 

Govoreći o samoubistvima, ona naglašava da do tog čina ne dolazi iznenada, već da je riječ o dugotrajnom procesu.

- To su procesi koji se čovjeku dešavaju jako dugo, čovjek dugo bude u lošem stanju. Okolina to na vrijeme ne primijeti. Pokušaj samoubistva s jedne strane može da bude poziv u pomoć, ali u našem društvu se pokazalo da je to potreba i čin da se prekine određena količina bola i lošeg u čovjeku. Vrlo često se desi da se završi sa smrtim ishodom. Najčešće samo zato jer nismo primijetili da je toj osobi loše. Ljudi se suočavaju sa razlitičim problemima, stanjima, vrlo često su možda i tražili pomoć, ali okolina i društvo nisu na vrijeme reagovali – kaže ona.

Na kraju poručuje da prevencija mnogo manje košta od jednog ljudskog života.