Posljednje procjene govore da je u molitvenim protestnim litijama i 200.000 građana Crne Gore.

Crnoj Gori se dogodio Bog, a njegova živa crkva pokazala se u svoj svojoj moći i ljepoti.

Ovaj komentar sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske možda na najbolji način opisuje biblijske scene sa molebna i litija iz svih krajeva Crne Gore. „Ne damo svetinje!“ – geslo je koje nevjerovatnom silom svakog četvrtka i nedelje povezuje hiljade ljudi i navodi ih da sa ikonama, crkvenim barjacima i krstovima prelaze desetine kilometara poručujući da u odbrani vjere, Crkve i hramova ne može biti povlačenja niti kompromisa.

Nacionalno, ideološki i politički podijeljena Crna Gora suočena je posljednjih mjeseci sa još jednom, dosad najdubljom i potencijalno najopasnijom podjelom – crkvenom. To je gorki plod kontroverznog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja o pravnom položaju vjerskih zajednica. Ne pamti se da je ijedan propis ikada uspio da izazove tektonske poremećaje u Crnoj Gori i mobiliše hiljade građana. Stav naroda je jasan – Zakon neće proći, a hramovi i svetinje ostaju onome kome su oduvijek i pripadali – Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenim eparhijama i vjernicima.

Teško se može razumjeti upornost i mahnita energija crnogorskog državnog vrha da skroji i usvoji propis koji je zasad uspio samo u jednom – da ujedini vjerni narod, bez obzira na naciju, vjeru, političko opredjeljenje. U želji da izgradi novi kvazievropski i navodno demokratski poredak, režim je stupio u gotovo pa otvoreni obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom, u koju otvoreno upire prstom kao u najvećeg neprijatelja crnogorske države.

Pomoću zakona koji je neustavan, neutemeljen, nedorečen, pa i neprimjenjiv – posegnulo se za crkvama i manastirima, hramovima, dobrima i imanjima. Pod noge zakonopisaca bačeni su prošlost, činjenice, istorija, pa i sam Ustav Crne Gore.

Na ovakav čin bez presedana Crkva je reagovala onako kako joj priliči i kako jedino umije – molitvom. Mitropolija crnogorsko-primorska, kao i eparhije Budimljansko-nikšićka, Zahumsko-hercegovačka i Mileševska, pozvala je narod na molebne i litije u znak protesta zbog državnog bezakonja. Spontano i nenametljivo, vjernici su počeli da se okupljaju i u tišini dižu svoj glas. Najprije u Podgorici, Nikšiću, Beranama i Pljevljima, a zatim sve masovnije i gotovo u svakom mjestu. Hiljade ljudi mirno, ali i beskompromisno i danas hode i Bijelim Poljem, Budvom, Bokom Kotorskom, Andrijevicom, Danilovgradom, Plužinama…

Posljednje procjene govore da je u molitvenim protestnim litijama i 200.000 građana Crne Gore. Svi oni zajedno – mladi i stari, pravoslavci i muslimani, članovi gotovo svih stranaka, potomci četnika i partizana, svakog četvrtka i nedelje u svijet šalju neponovljive slike krotkog ali nepokolebljivog bunta. I šalju poruku, kratku i jasnu – „Ne damo svetinje!“.

Riječima pjesnika Matije Bećkovića, hiljade ljudi u Crnoj Gori krenulo je pješke – prema nebu.