Svojevremena pojava „lajk“ dugmeta pokazala se razornim kada je riječ o psihičkim poremećajima kod djece i mladih i već sada se može povući jasna paralela između jačanja društvenih mreža i povećanja mentalnih poremećaja, kaže za Sputnjik Andrea Jovanović.

Filteri za uljepšavanje dio su iste te priče o validaciji, manjku samopouzdanja i psihičkim oboljenjima.

Društvena mreža „Tik-tok“ pod pritiskom je da poboljša bezbjednosne standarde kako se mlađi od 13 godina ne bi našli među korisnicima. Istovremeno, zbog porasta anksioznosti i pada samopoštovanja kod mladih, korisnici društvene mreže mlađi od 18 godina suočiće se sa ograničenjima upotrebe filtera za uljepšavanje.

Ova mreža je tokom bezbjednosnog foruma u Dablinu najavila promjene u radu, a ograničenja za filtere odnosiće se na one koji mijenjaju dječje karakteristike, pumpajući im usta, uvećavajući im oči ili ujednačavajući im pigment kože. Filteri ili efekti poput zečjih i psećih njuški i ušiju neće biti pogođeni ovom mjerom.

Anksiozna generacija

Filozof i istraživač-saradnik u Institutu za političke studije Andrea Jovanović rekla je u razgovoru za Sputnjik da je 2012. godina bila presudna za priču o društvenim mrežama, jer se te godine, pored dugmeta za lajk, pojavio i „Instagram“. Kada se govori o psihološkim ili psihičkim poremećajima i dobijanju validacije, ovo je neizbježna tema. Uz to, dugme za lajk je društvene mreže pretvorilo u savršene marketinške mašine, što do tog trenutka nije bio slučaj, niti je bilo u interesu društvenih mreža.

- Ono što sad može da se prati i vidi, bar na osnovu generacija koje su te 2012. imale šest, sedam ili osam godina jeste da su posledice prilično razorne. Knjiga „Anksiozna generacija“ upravo se bavi ovim problemom i prati prvu generaciju koja je odrastala u svetu društvenih mreža kakve danas poznajemo. Ono što vidimo sada, 12 godina kasnije, jeste da je sve postalo još ekstremnije, kako po pitanju vremena koje deca provode po mrežama, broju samih mreža, tako i po uključenju interneta, telefona i svih smart uređaja u druge procese, ne samo u slobodno vreme. Tu se prvenstveno misli na učenje. Tek treba da vidimo šta će istraživanja pokazati u tom pogledu - rekla je Jovanović za Sputnjik.

Realan uticaj zabrana

Različite zemlje imaju različit pristup problemu učestalog korišćenja interneta kod djece, od starosnih zabrana za registrovanje naloga i neophodnih roditeljskih dozvola, pa do modifikacije sadržaja koji se prikazuju različitoj publici.

Jovanovićeva smatra da prostom zabranom nije moguće odvojiti djecu od društvenih mreža i da taj problem zapravo prerasta u kulturološko i političko pitanje. Jedan od primjera je Kina koja od početka primjenjuje određene zabrane, upravo zbog pretpostavke do kakvih bi sve posljedica prevelika upotreba Tik-toka, ali i drugih društvenih mreža, mogla da odvede.

Najosetljiviji su jako mladi ljudi i deca kojima je mozak i dalje u razvoju i nisam sigurna da ovakva vrsta kontrole i nadzora može mnogo da pomogne. Bojim se da istraživanja pokazuju da su neke od posledica nepovratne, a najveći problem su pažnja, koncentracija i navučenost na dopamin u vrlo ranom periodu života.

Sagovornica Sputnjika kaže da ne bi zalazila u krajnost sa tvrdnjom da su internet i pristup tehnologijama u potpunosti loše, ali smatra da neka vrsta ograničenja mora da postoji. To dalje otvara pitanje čija je to nadležnost i ko može takva ograničenja da uvede. Prepuštati samim mrežama da se time bave prilično je pipavo, kaže Jovanovićeva, budući da one rade u svom, a ne u interesu običnih ljudi i opšteg zdravlja.

Filteri kao izraz seksualnosti

Filteri na koje se stavlja zabrana, odnosno koji će se nadzirati, jesu oni koji seksualizuju djecu i mijenjaju im crte lica. Šaljivi filteri sa animacijama i životinjama neće biti obuhvaćeni ovim. Ipak, Jovanovićeva smatra da treba biti oprezan sa optužbama da društvene mreže seksualizuju djecu.

Svako vreme imalo je svoje oblike toga, ne bih baš rekla da su društvene mreže seksualizovale decu. Svaka generacija je imitirala standarde lepote svog vremena, ali su društvene mreže uvele široku prisutnost sebe samog u svetu, pred ljudima, odnosno profilima koji ih ne poznaju.

Ranije su se, kaže Jovanovićeva, standardi ljepote inicirali da bi neko nekog vidio u školi, odjeljenju, parku, a sada to podrazumijeva mnogo veću publiku i samim tim povećava utisak validacije koji može da se dobije kada su standardi do kojih im je stalo ispoštovani.

- Svaka generacija je imitirala standarde lepote svog vremena - kaže Andrea Jovanović.

Istraživanje seksualnosti je, objašnjava ona, prirodna potreba koja postoji kod mladih ljudi i pojačana je na početku puberteta. Ona sama po sebi nije loša, već je proces razvoja ljudskog bića. Razlika je u tome što društvene mreže značajno povećavaju opasnosti koje idu sa svim tim iz gomile razloga. Ranije su postojali drugačiji standardi ljepote i bili su ograničeni na prijatelje i poznanike, dok sad, ističe Jovanovićeva, sve što se okači onlajn može vidjeti beskonačno mnogo ljudi, od kojih neki to mogu i zloupotrebljavati.

Povezanost sa psihičkim oboljenjima

Postoje dvije različite škole mišljenja. Jedna tvrdi da je ova veza neupitna i da je porast korišćenja društvenih mreža i boravka na njima u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi sa povećanjem duševnih problema i psihičkih oboljenja, posebno kod mladih ljudi.

Sa druge strane, postoje druge struje koje su skeptične prema tome. Jedan od glavnih argumenata im je da je povećan broj registrovanih oboljenja posljedica same priče o psihičkim oboljenjima, dostupnosti informacija i njihova popularizacija. Psihička oboljenja su dugo bila tabu i nevidljiva u javnosti i samim tim što se o njima naglas govori, dolazi do porasta prepoznatih i dokumentovanih slučajeva mentalnih oboljenja.

Bez obzira na ovaj argument o popularizaciji oboljenja, za koji sam sigurna da u velikoj meri stoji, ipak mislim da je korelacija između društvenih mreža i psihičkih poremećaja toliko velika da ne može da se ignoriše i kaže da je stvar slučajnosti. To je ne samo logično nego i očigledno.

Ono o čemu se manje priča, kaže Jovanovićeva, jeste usamljenost i činjenica da instant onlajn prijateljstva ne mogu zapravo ispuniti tu prirodnu ljudsku potrebu za društvenošću na način na koji to naravno radi život „uživo“. To je samo jedan od niza posljedica koje dolaze uz prekomjerno korišćenje, odnosno „življenje“ onlajn. Nije više samo riječ o anksioznosti i depresiji, već i o rekordno velikom broju samoubistava kod mladih. Kada se svi ovi faktori zajedno saberu, kaže ona, onda objašnjenje postaje mnogo jasnije, kao i povezanost mreža i oboljenja.

Digitalna realnost

Ne samo što Jovanovićeva smatra da zabrane nemaju učinka, ona vjeruje da su kontraproduktivne i nemoguće. Tehnologija, internet, društvene mreže... jesu naša stvarnost i ona ne vjeruje da se „sat ne može vratiti unazad“. Moramo da naučimo da živimo u ovoj novoj realnosti, ali i da je, naravno, kontrolišemo – posebno kada se radi o mladim ljudima.

Deca su apsolutno nadzirana različitim vrstama kontrole i ne znam zašto to i u ovom slučaju ne bi bilo isto. To nas opet vraća na pitanja ko, kako i kad, da li je to odgovornost države ili samih platformi, koliko određene zemlje uopšte imaju moć da kontrolišu bilo šta.

Jovanovićeva zaključuje da su posljednji koje treba optužiti za prisutnost djece na internetu roditelji. Oni su najčešća meta napada, a niko se ne pita koliko oni uopšte i imaju snage da se bore sa ovim novonastalim fenomenom koji zadire u sve pore njihovih života. Niko se ne pita koliko oni imaju vremena, energije i mogućnosti da se u užurbanom sistemu gdje konstantno mora da se radi, zaradi i preživljava kvalitetno posvete i pozabave svojom djecom. Uslovljeni vremenom koje nemaju, vrtićima, školama, poslovima, vannastavnim aktivnostima i, naravno, pritisku društva, roditelji se, konstatuje Jovanovićeva, vrlo često, najmanje pitaju koliko će njihovo dijete biti prepušteno i odgojeno u digitalnom svijetu.