Kao razlog zašto mladi ne čitaju knjige, i šta činiti da ih čitaju, najčešće se navodi značaj uloge porodice. Narodne izreke ,,Kakav otac takav sin” i ,,Gledaj majku hvali ćerku”, i ovdje se uslovno mogu primjeniti, jer se pretpostavlja da je u kućama u kojima odrasli ne čitaju knjige manja vjerovatnoća da ih i djeca čitaju.

Pročitajte deset korisnih savjeta na temu  –  kako učiniti da djeca čitaju knjige.

1. Prva preporuka je, dakle: odrasli, čitajte knjige, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da bi mlađe generacije prihvatile čitanje kao uobičajenu svakodnevnu naviku.

2. Druga preporuka je da bi djeca svakako trebalo da čitaju knjige za vrijeme školskih raspusta. Tada se one ne čitaju u vremenskoj stisci, nego polako i s posvećenošću, a to je jedan od važnih uslova za uživanje u čitanju. Slijedi zatim nekoliko preporuka koje se odnose na školu, školske programe i nastavnike.

3. Prosvetne vlasti trebalo bi da smanje đačke školske obaveze. Te obaveze se, naprotiv, stalno uvećavaju, pa je mladima teško da pronađu vrijeme za druženje sa ozbiljnim „debelim” knjigama.

4. Treba napraviti selekciju među knjigama koje spadaju u obaveznu lektiru: ne mogu se đacima koji imaju mnogo obaveza nuditi „debela” štiva koja će malo ko od njih stvarno pročitati. Mogu ih jedino pročitati tokom raspusta, samo je pitanje da li je pedagoški opravdano naturati djeci dosadne knjižurine u vrijeme kad ona tek stiču naviku čitanja.

5. Školsku lektiru bi zato trebalo osavremeniti: sve se menja u skladu s vremenom, zašto ne bi i knjige promijenili.

6. Kad je o nastavnicima riječ, đaci im sugerišu da zajedno sa njima na času čitaju najvažnije dijelove knjiga, da im objašnjavaju njihove poruke itd. Smatra se da nastavnici to ne rade. Zar se ne uči u tim školama koje su završili kako da nauče djecu da čitaju knjige?

7. Autori priloga kažu i to da postoje knjige koje đaci moraju pročitati: to su djela bez kojih „ne možeš biti gospodin čovjek”(„Na Drini ćuprija”, „Zločin i kazna”…).

8. Đaci mogu i na druge načine da upoznaju literaturu: preko filmova, pozorišnih predstava, jer sve to doprinosi makar i posrednom približavanju književnim djelima. Takođe, razgovore o knjigama ne treba pretvarati u nastavnička propitivanja o tome ko je stvarno pročitao knjigu, a ko je umjesto knjige koristio internet prečice. Interesovanje za knjigu i navika čitanja teško se mogu stvoriti prisilom i kaznama.

9. S tim u vezi je još jedna, generalna preporuka da mladima ne treba zbog čitanja knjiga zabranjivati da koriste ili da manje koriste internet. Realnost je da današnje generacije bez knjige mogu, a bez interneta ne mogu. Zato je pokušaj konfrontacije knjige i računara unaprijed osuđen na propast.

10. U tome je i glavna poruka: krizi čitanja treba prići pažljivo, bez spiska zabrana u rukama, ali podsticajno i ličnim primjerom, koliko je moguće, i u školi i u porodici. Drukčije se ne može u današnjem preovlađujućem stilu življenja i uz dominantnu ideologiju koja oblikuje potrošačko društvo.