Zija Dizdarević i Zvonimir Šubić, pisci o kojima se ćuti (FOTO)
07.07.2023. 11:24
0
IZVOR: oko.rts.rs
Sa prvim vijestima o napadu Rusije na Ukrajinu ovdašnje sajber skladište počelo je ubrzano da se puni tekstualnim i slikovnim prilozima koji su nas očas posla vratili u ratne devedesete. I kada se sa brojnih statusa objavljenih ovih dana na društvenim mrežama skloni podrazumijevajuća pokorica ispolitizovanog humanitarizma, suština potrebe da se u ovako teškim trenucima za sobom ostavi ma kakav digitalni trag uglavnom se svodi na evociranje sopstvenog iskustva preživljavanja najrazličitijih tegoba koje sa sobom donosi ukidanje mira.
U središtu takvih (pri)sjećanja najčešće se nađe čovjekova sposobnost da se prilagođava novonastalim okolnostima u kojima valja nastaviti borbu za opstanak. A jedna od najvažnijih karakteristika te sposobnosti jeste odnos prema protoku vremena. Jer kada ratnu sadašnjost prihvatite i kao najverovatniju skoru budućnost, onda se nada obavija strpljenjem, a jedan od načina da se istrpi realnost ispunjena prostorima ispražnjenim od mirnodopskih rutina jeste i vođenje dnevnika.
Stara razglednica iz Srebrenice (Foto: oko.rts.rs)
Dnevnici Voje Čolanovića
Takav dnevnik vodio je i jedan od naših najznačajnijih savremenih autora Voja Čolanović (1922-2014). Dobitnik svih najznačajnijih domaćih književnik priznanja, ali nikada u dovoljnoj mjeri prepoznat kao jedan od najinventivnijih stvaralačkih glasova, ovaj pritajeni rodonačelnik postmodernog izraza u srpskoj prozi ostavio je u svojoj rukopisnoj zaostavštini desetak svezaka dnevnika koji je vodio od 1941. do 1945. godine.
Iz dnevnika Voje Čolanovića, 17. avgust 1941. (Foto: oko.rts.rs)
Dio Čolanovićevih dnevničkih zapisa objavljen je pod naslovom „Šapat ispod obešenih“ u izdanju Službenog glasnika. Knjigom koju je brižno uredio Miodrag Raičević i koja je do danas doživjela dva izdanja obuhvaćeni su prvi dani njemačke okupacije.
Cjelokupnu dnevničku građu karakterišu sve osobine Čolanovićeve poetike. U tim ne samo dokumentaristički vrijednim zapisima pohranjeno je jedinstveno iskustvo mladoga čovjeka koji uprkos dejstvu najrazličitijih ograničavajućih sila uspijeva da vodi bogat unutrašnji život u kome sve vrijeme varniči između iskustva proživljenog i pročitanog. Prvenstveno pod uticajem moderne francuske književnosti i tadašnje anglosaksonske popularne kulture, Čolanović u dnevničkim zapisima otkriva i brojna druga čitalačka iskustva uz čiju pomoć nastoji da pronikne u dublji smisao situacija u koje dospijeva voljom ratnog slučaja komedijanta.
Tako u zapisu s kraja novembra 1942. godine, nastalog tokom neke vrste prisilnog kancelarijskog službovanja u Grockoj, opisujući atmosferu u tamošnjoj menzi, pred Čolanovićem oživljavaju slike „ubuđavelog života palanačkih činovnika iz Šubićeve 'Kaljuge'.“
Čolanovićevo pominjanje nama danas potpuno nepoznatog pisca i njegovog isto toliko nepoznatog romana pruža priliku da se makar za kratko, u redovima koji slijede, iz aktuelne atmosfere duboke neizvesnosti lišene i najmanjeg tračka optimizma vratimo u sada već davno doba tridesetih godina prošloga vijeka. Tamo nas čeka početak priče o dva bosanskohercegovačka pisca koji su svoje prve i, ispostaviće se, najveće književne uspjehe ostvarili u predratnom Beogradu.
„Počinjući tako sasvim iz početka...“
Stranice današnjih domaćih dnevnih novina gotovo isključivo čine bombastični naslovi posvećeni skandalima iz privatnih života javnih ličnosti koje su to postale „zahvaljujući“ upravo pomenutim skandalima. Ali neobične životne priče bile su i te kako interesantne i urednicima dnevnih listova i prije devedeset godina. Tako je na petoj stranici beogradske „Politike“ od utorka 22. decembra 1931. godine štampan članak posvećen Zvonimiru Šubiću, pobjedniku konkursa ovoga lista za najbolji roman.
Šubiću je, nakon što je dokazao autorstvo romana „Kobna zamena“, isplaćena novčana nagrada od 30.000 dinara, a u članku se dalje navodi kako „ime g. Zvonimira Šubića nije sasvim nepoznato čitaocima 'Politike'“, koji su na njenim stranicama već mogli da čitaju njegove priče i kako je nekoliko svojih pripovijedaka objavio u časopisima „Venac“, „Misao“ i „Književna krajina“. Potom slijede Šubićevi osnovni biografski podaci, koje devedeset godina kasnije htjeli-ne htjeli iščitavamo u najosjetljivijem istorijsko-političkom kontekstu:
„G. Šubić je rođen 1902. godine u Srebrenici. Njegov otac pokojni Mijo Šubić bio je pekar. Njegova mati Anka, rođena Jakšić, rodom je iz Bajine Bašte. Iz toga braka u kojem je otac Hrvat i katolik, a majka Srpkinja pravoslavne vjere rođen je Zvonimir.“
Zvonimir Šubić
Od ovog mjesta, puka novinska vijest o imenu dobitnika jedne književne nagrade izrasta u građu za kakav nagrađivani roman! Šubić je u Beograd iz Srebrenice došao 1926. godina, ali bez ikakvih dokaza da je svršio makar prva četiri razreda osnovne škole, jer je sva dokumentacija izgorjela u ratu.
„I g. Šubić je u Beogradu započeo svoju karijeru time što je u palilulskoj osnovnoj školi položio sva četiri razreda. Počinjući tako sasvim iz početka“, nastavlja autor članka, „on je počeo da se sprema i za gimnaziju. Naravno, gimnaziju nije mogao pohađati kao redovan đak. Nije mogao ni zbog toga što je on u Beogradu morao živjeti od svog rada, jer nikakvih drugih sredstava nije imao.
Radio je povremeno, uglavnom kao niži službenik, prvo u poštanskoj direkciji, potom u Državnom savjetu. Nagradu za svoj roman Šubić je došao da primi kao činovnik u Upravi državnog monopola.
„Oženjen, i sa dvoje djece, on je pored svega teškog života i borbe koju je morao da vodi, uspio da kao privatan učenik položi četiri razreda gimnazije. Riješen da završi gimnaziju, sada sprema i ostala četiri viša razreda.“
Na samome kraju članka navodi se kako Šubić svoj prvi roman možda nikada ne bi ni napisao da nije bilo „Politikinog“ konkursa.
„Napisao ga je za mjesec dana, u odmoru koji je sam sebi dao poslije položenih ispita za četiri razreda gimnazije.“
Možda je upravo moranje da što prije završi školovanje uticalo na to da ovaj nagrađeni Šubićev roman nikada ne bude objavljen. Nije teško pretpostaviti kako je rukopis, usljed hitrosti pisanja, zahtijevao obimniju redakturu, a da Šubić usljed životnih okolnosti nije uspijevao da za to nađe vremena. No, šta god da se desilo tokom pretpostavljenog izdavačkog procesa, Šubićeva bibliografija kazuje kako je svoju prvu knjigu objavio tek tri godine kasnije.
Tegoban život ljudi iz rodnoga kraja
Zbirka priča „Fazlića potok“ ostala je ujedno i njegova najuspjelija knjiga. Književni kritičari su je ocijenili povoljno, a sem naslovne priče, naročito je isticana „Timotijeva smrt“, bez koje bi i neka današnja antologija naše međuratne pripovijetke bila nekompletna.
A Šubić je pisao o tegobnom životu ljudi iz rodnoga kraja. Pisane u jeku prodora socijalne proze koja je nastajala pod snažnim uticajem sovjetske literatura, ove kratke priče posjeduju jednu sasvim osobenu energiju nagovještaja svega onoga što bi njihov autor mogao da postigne u bliskoj budućnosti.
Ova energija naročito izbija iz pomenute „Timotijeve smrti“. To je priča o danu u kome se u kući siromaha istovremeno odvijaju svadba i sahrana. Starac Timotije ne želi da svojom smrću omete unukovo vjenčanje, jer bi to odgodilo dolazak snahe u kuću kojoj su potrebne njene dvije vrijedne ženske ruke. Tako se uz pripreme za veselje priprema i mrtvački sanduk za Timotija, pri čemu se vodi računa o što racionalnijem utrošku građe.
U tim redovima ima udaljenih prizvuka i Foknera i Bruna Travena, ali Šubić uspijeva da „atraktivan“ siže omeđi autorskim pečatom. Jednostavnost njegovog izraza nije iznuđena, već dostignuta.
Izložba u Srebrenici posvećena Zvonimiru Šubiću (Foto: Narodna biblioteka Srebrenica)
Međutim, sve što će Šubić poslije toga napisati i objaviti biće, naročito u romanima, obilježeno konstantnim odsustvom stvaralačke snage da se prvorazredne zamisli pretvore u istu takvu književnost. Jednako važna karakteristika Šubićevog književnog stvaralaštva jeste njegovo nastojanje da svako naredno djelo piše u potpuno novom tematskom i poetičkom registru. Ova, u našoj književnosti, jedinstvena potraga za sopstvenim pripovjedačkim glasom trajala je do kraja Šubićevog životnog i stvaralačkog puta.
Od „Heroja u papučama“ do kaljanja „Kaljuge“
Ona prva, predratna faza Šubićevog rada nastavljena je samo godinu dana nakon pojavljivanja debitantske knjige priča. U izdanju Gece Kona objavljen je prvi Šubićev roman „Heroj u papučama“. Mjesto siromašnih stanovnika kasabe i njihovih suočavanja sa problemima golog opstanka, na sceni je preljubnička priča čiji akteri tavore u kolotečini provincijalne malograđanske egzistencije.
I dok je efektnost teme pretvorio u prednost „Timotijeve smrti“, Šubić ovdje uglavnom ne uspijeva da književnim postupkom svojim junacima udahne ni trodimenzionalnost, ni metefizičnost. Pa ipak, on iznenađujuće vješto izlazi na kraj sa građenjem atmosfere u erotskim scenama, što mu najvjerovatnije i donosi čitaoce čija pak zainteresovanost najznačajnijeg beogradskog izdavača dovodi do zamisli da od Šubića napravi, kako bi se to danas reklo, pisca književnih hitova.
I tako se 1937. godine u izlozima knjižara pojavljuje novi Šubićev roman „Kaljuga“, koji lijevo orijentisana književna kritika dočekuje na nož, a njegovog pisca, ispostaviće se, zauvijek lišava i najmanje prilike da njegovo djelo bude temeljito sagledano i objektivno ocijenjeno.
Knjige Zvonimira Šubića (Foto: oko.rts.rs)
Apsurdnost cijeloga nesporazuma počiva u činjenici da Šubić ne snosi bilo kakvu „odgovornost“ za ovakvu sudbinu svoga djela. Jedini povod za otvaranje prave male sezone lova na autora bila je, po mnogima, nespretna i neodmjerena reklama kojom je Geca Kon najavljivao novi Šubićev „hit“. Isti taj tekst nalazi se i na omotu same knjige, a u njemu se, između ostalog kaže:
„Snagom svoga talenta Zvonimir Šubić bi se možda mogao porediti samo sa Borisavom Stankovićem i Miroslavom Krležom; ali širinom svoga sagledavanja, dubinom zahvatanja, čitavom svojom problematikom, živošću prikaza, životnom i umetničkom istinom koja se javlja sa njegovih stranica, njegova 'Kaljuga' odista prevazilazi 'Nečistu krv' ili, na primer, 'Život Filipa Latinčića'...“
Nije zabilježno kako je (ako jeste) Krleža reagovao na ovo slučajno ili namjerno prekrajanje naslova svoga romana, ali su nam dostupni brojni prikazi Šubićevog drugog po redu romana. Najdirektniji i slobodno se može reći najokrutniji bio je Velibor Gligorić, koji je „Kaljugu“ okarakterisao kao plitkouman i lažni roman, ni savremen ni istinit.
Šubić, istina, još jednom nije uspio da zamišljenom sadržaju udahne prijeko potrebnu formu kojom bi se omogućilo kretanje one energije koja književnim junacima daje neophodnu trodimenzionalnost i karakterističan glas. Ipak, „Kaljuga“ je, ako ni zbog čega drugog, interesantna jer se radnja romana odigrava u izmišljenom Đurđevcu, kasabi koja bi po mnogo čemu mogla da bude upravo Šubićeva rodna Srebrenica.
Baratajući potisnutim strastima i izobličenim ambicijama svojih junaka, Šubić ne uspijeva da vjerodostojno uobliči i privede kraju vješto osmišljenu melodramu, ali sasvim nesvjesno pokreće neumitni žrvanj entropije što danas ovaj njegov roman čini i te kako interesantnim.
Ostaje samo pitanje kako bi marketinške službe aktuelnih domaćih izdavača sastavile ekonomsko-propagdanu poruku koja bi čitaoca navele da potroši novac na ovu Šubićevu knjigu.
Grapeli u bosanskoj kafani
I dok je te 1937. godine jedna spisateljska zvijezda počinjala zauvijek da se gasi, u „Politici“ je objavljena priča „U bosanskoj kafani“ Zije Dizdarevića.
„Sjede ljudi.
Preko sasušenih usana iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za 'odžakom' zazveči džezva.
– Rasime, jednu i dva!...“
Nije Andrić, a nije ni Karver, ali jeste javljanje novog, samosvojnog spisateljskog glasa koji već u prvoj rečenici prve priče pokazuje šta sve zna, šta sve hoće i koliko može.
Knjige Zije Dizdarevića (Foto: oko.rts.rs)
Dizdarevićevu priču objavljenu u „Politici“ pročitao je i Branko Ćopić, koji je u to vrijeme na istim stranicama redovno objavljivao priče iz Podgrmeča i živio od tih honorara. Ćopiću su priča svidjela, ali je, barem tako kaže u svojim sjećanjima ispripovijedanim Enesu Čengiću, mislio da je riječ o spisateljici.
„Zamišljao sam Ziju kao bljedunjavu ljepoticu krupnih očiju i unaprijed se radovao našem prvom susretu: Stoje jedno naspram drugoga pjesnik sela i pjesnikinja idilične bosanske kasabe, izgubljene među brdima.
Već sam se vidio kako sa Zijom šetam Kalemgdanom, kako joj pričam o sebi, svojoj samoći, izgubljenosti, čežnji...
To je djevojka mojih snova – ponavljao sam u sebi!
Jednog jutra, tek što upadoh kod urednika 'Politike' Žike Milićevića, on namrgođeno ali dobrodušno zabobnji pokazujući na mršavog razbarušenog mladića što je tu stajao:
– Upoznajte se. Vi ste zemljaci! To je Zija Dizdarević!“
Tako je počelo prijateljstvo koje se nastavilo i nakon Dizdarevićevog preranog odlaska, Ćopićevim „Pismom Ziji“, na početku „Bašte sljezove boje“.
Prastaro ništa
Zija Dizdarević je rođen u hercegovačkom selu Vitina, kod Ljubuškog 1916. godine, ali se porodica ubrzo seli u Fojnicu, gdje, prema sopstvenim riječima, provodi „isprebijano i polomljeno djetinjstvo“.
Školovao se u Sarajevu, gdje je završio učiteljsku školu, ali nije mogao da se zaposli ni u jednoj školi, jer je u policiji uveliko bio zabilježen kao predvodnik akcija naprednog omladinskog pokreta. Zato u septembru 1937. godine dolazi u Beograd, gdje na Filozofskom fakultetu upisuje pedagogiju. Sem što piše i objavljuje priče u „Politici“, svira violinu i džez orkestrima koji zabavljaju publiku po kafanama i hotelskim restoranima.
Dizdarevićeve priče mahom su smještene u bosansku kasabu, grad koji „živi tužno i zaboravljeno, kao da mu je vlasnik davno negdje umro...“ U svom nevelikom, ali umjetnički izuzetno vrijednom pripovjedačkom opusu, Dizdarević neprestano pokušava da iskaže „prastaro bosansko ništa“. I to čini neprestano ukazujući na teške materijalne okolnosti u kojima životare njegovi junaci.
Zijo Dizdarević (Foto: wikipedi.org)
Uporedo sa književnim radom, Dizdarević je bio aktivan i na ljevičarskoj političkoj sceni koju su tih predratnih godina obeilježile žestoke polemike i svađe. U središtu ovih dramatičnih sukoba na ljevici našao se već pominjani Miroslav Krleža, kome je Zija Dizdarević na katolički Božić 1939. uputio pismo, do koga su njegovi članovi porodice došli tek početkom XXI vijeka, kada je i objavljeno u časopisu „Sarajevske sveske“.
„Ne znam kako da vas oslovim, a to je najzad sasvim svejedno“, počinje Zija Dizdarević svoje obraćanje Krleži, moli ga da ga sasluša do kraja i na narednim stranicama nastoji da opiše lošu atmosferu koja vlada među lijevo nastrojenim beogradskim studentima, pominjući, među ostalima i Radovana Zogovića, Milovana Đilasa i Oskara Daviča:
„I sve što sam rekao i još mnogo toga što, zbunjen i nesređen, nisam rekao, sve sam to spreman javno viknuti u lice beogradskom frontu. Poražen vašom iskrenošću i pobuđen rečenicama upućenim beogradskim studentima ja, jedan iz mase vaših čitalaca, morao sam da vam napišem ovo pismo, da bih postigao svoj unutarnji mir jer vas i suviše cijenim a da bih ćutao. Sad, upravo u ovom retku nalazim se na granici bolećivo-suvišnih priznanja čisto intimnog karaktera i koja s načelnim stavom nemaju nikakve veze, a eto, javljaju mi se u obliku potrebe da vam kažem bar jednu toplu a sadržajnu i iskrenu riječ, kao zahvalu jednog čovjeka, zahvalu na svemu što ste do sada napisali onako duboko ljudski i što sam kroz vaše tekstove progledao. A te riječi, kao i uvijek, nema.“
A dok se obraćao Krleži, za Dizdarevića se, opet prema Ćopićevom, ćopićevskim humorom ozračenom sjećanju, interesovao Jovan Dučić, koji je, zajedno sa Dragišom Vasićem, dvojicu bosanskohercegovačkih mladih pisaca želio da vidi u redovima novoosnovanog Srpskog kulturnog kluba.
„Prilikom razgovora sa Dučićem i Vasićem, kojem je prisustvovao i jedan poznat stari beogradski advokat, priupitaše me i za Dizdarevića.
Odmah se raspričah o Ziji i počeh ga hvaliti kao mladog i talentovanog pripovjedača.
– Kako se on osjeća? – pita Dučić.
– Pa eto, osjeća se, bogami, dobro: zdrav, krepak i živahan mladić.
– A ne to, momče, nego nacionalno, kako se nacionalno osjeća? – nastavlja Dučić.
– Ma kako da vam kažem... Osjeća se onako, više internacionalno...
– Nemojte šarati, mladi gospodine – upada u razgovor advokat. – Komunista! Tako recite.
– Ne znam, boga mi – slagah.“
Kakva je to država, kakva je to vlast...
Ćopić, međutim, nije lagao samo u vezi sa Dizdarevićevim ideološkim opredjeljenjem, jer Zija, nažalost, nije bio ni zdrav ni krepak.
U predgovoru Dizdarevićevim sabranim djelima, objavljenim 1961. godine u jednom tomu čuvene biblioteke „Kulturno nasljeđe“ sarajevske „Svjetlosti“, Rizo Ramić između ostalog kaže i kako je Zija bio „ne samo siroti umjetnik nego i bolestan umjetnik, bezmalo od djetinjstva. Zlopatio se sa bolestima, neotpornim organizmom, navukao je u srednjoj školi proces na plućima koji je ne jedanput prijetio katastrofom, što ga je i spriječilo da nije otišao u borbu po izbijanju ustanka... Bolestan, u temperaturama, sporo se oporavljajući, krijući se od zlikovaca... mjesecima je gorio od nestrpljenja da krene u borbu.“
Dizdarević je uhapšen u Sarajevu samo dan prije nego što je trebalo da izađe na slobodnu teritoriju i pridruži se partizanima, u kojima je od početka rata bio njegov drug Branko Ćopić.
Do danas nije razjašnjeno kako je uhapšen, a sastavljači biografskih bilješki o talentovanom pripovjedaču koji za života nije objavio knjigu najčešće navode da ga je prepoznao neki policijski agent ili da je došlo do policijske provale ilegalne mreže u gradu.
Svoj životni put Dizdarević je okončao u Jasenovcu, gdje je ubijen odmah po dolasku u logor. Prema nekim izvorima, uspio je da se posljednji put javi rodbini kartom, „iz Maglaja ili Žepča“.
U knjizi dr Nikole Nikolića „Jasenovački logor smrti“, zabilježeno je, istina romansirano upeglano, svjedočanstvo o posljednjim Zijinim trenucima.
„Doveli su ga s grupom Sarajlija u proljeće ove strašne 1942. i poredali ih pred zapovjedništvo. Svi su znali svoju sudbinu, odavde nema povratka. Iz zapovjedništva su istrčali Luburić, Ljubo Miloš, Matković i još neki drugi jasenovački koljači. Luburić je nosio u ruci papire, sprovodnice i neki spisak. Okretao je taj spisao i prozivao svakog posebno, dolazio do njega i zagledao mu lice.
Uzviknuo je: Zijo Dizdarević!
– Ja sam – odgovorio je Zijo.
Luburić mu se približi.
– To je taj komunista iz Fojnice, koji nam zamalo nije utekao u partizane u Vranicu planinu! A zašto si ti upravo tamo u toj gluhoj kasabici savio svoje gnijezdo?...
Predosjećajući skoru smrt, Zijo se, onako mršav, uspravio, podigao glavu i svojim plavim očima propalio Luburića.
– Ja vas pitam, gospodine, ko to ima ima pravo, imate li vi i odakle vam to pravo da raspolažete mojim životom i životima ovih građana?! Kakva je to država, kakva je to vlast, koja bez razloga i povoda ubija ljude?
... Luburić ga je oštro promatrao, dok mu se deonja vilica tresla.
– Vežite ga i vodite prijeko u Čalinke. Zakopajte tu njegovu glavu duboko, da nikad ne izmili iz groba! Mi smo danas država, mi smo danas parlament, mi smo danas zakon, mi smo danas ono pravo, koje može da ubija koga god hoće. Neka znaš, Zijo Dizdareviću, mi ćemo i tebe po tom našem pravu danas ubijati, jer si se usudio da nam osporiš našu vlast!“
Zija Dizdarević (nasmijan) Foto: oko.rts.rs
Pismo Branka Ćopića književniku Ziji Dizdareviću, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.
DRAGI MOJ ZIJO,
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovopio si o njoj kroz usta svoga junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
„Crni su im konji, crne potkovice."
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš ....
Branko Ćopić
(Predgovor Bašti sljezove boje)
Kad se carstva mijenjaju
Zvonimir Šubić je, za razliku od Zije Dizdarevića, uspio da se dokopa slobodne teritorije 1944. godine i postane član redakcije lista „Oslobođenje“.
Po završetku rata živio je u Sarajevu, gdje je nastavio da piše, bezuspješno pokušavajući da u svojim novim pričama uhvati ritam nove pripovjedačke paradigme. Pa ipak, to nije bila posljednja stanica na njegovom spisateljskom putu.
Prije svoje smrti 1956. godine, Šubić je uspio da objavi obimni roman „Kad se carstva mijenjaju“, koji je trebalo da bude tek prvi dio iz ciklusa „Sa lica i naličja“, u kome je namjeravao da obradi temu građanskog društva u Bosni i Hercegovini u periodu između dva rata.
Posljednji (a vrlo moguće i jedini) Šubićev novinski intervju upravo je posvećen njegovom radu na drugom dijelu ovog romana. Sa piscem je za NIN razgovarao Branko V. Radičević.
„Tražio sam pisca 'Timotijeve smrti'. Odavno se ne pojavljuje u svojim svratištima – kod 'Torbice', 'Kiseljaka' i 'Dubrovnika'. Šubića prosto nema u ovom Sarajevu. Setio sam se: možda je kod kuće. Ali bilo je ono opasno vreme – pred ručak. Išao sam nesiguran da ću ga naći. I gle, zatekoh ga zadubljenog nad rukopisom, drugim delom svog romana 'Kad se carstva mijenjaju'“.
Radičević zatim primjećuje kako je na koricama knjige izabranih Šubićevih priča, na mjestu današnjih „blurbova“ objavljena ocjena recenzenta, u kojoj se, između ostalog, navodi i kako su piščeve mogućnosti skromnije, a da krug njegovih interesovanja nije širok. Potom prelazi na opis piščeve „radionice“:
„Neobična radna soba, sa mačkom uvaljanom u pepeo, sa sivim zidovima i jutarnjom senkom u podne. Sumnjam da ovde ikad zaviri sunce! A pisac, krupna ljudeskara, sa podočnjacima čoveka koji je mnoge noći probdio, koji je mnogo doživeo i video, davao je tom ambijentu još jedan težak, tamniji ton.“
Težak i tamniji ton trebalo je da preovladava i u Šubićevom posljednjem romanu, ali je još jednom ostavši bez pripovjedačkog daha pred nama ponovo pojednostavljena i bljeđa verzija onoga što je htio i započeo. Interesantno kako je drugi dio romana pisan sa primjetno više koncentracije i volje da se do kraja održava postignuti pripovjedački ton.
I ovoga puta daleko od vrhunske proze, posljednji Šubićev roman opet uspijeva da privuče pažnju današnjeg čitaoca prije svega zbog teme. Priča se opet odigrava u zamišljenom Đurđevcu, na samome kraju Prvog svjetskog rata. Prateći promjene kroz koje prolaze kako kasaba, tako i junaci ovog romana od koga bi se danas dala kreirati sasvim pristojna TV serija, Šubić se hrabro upušta u raspetljavanje međusobnih odnosa pripadnika tri vjere, sve vrijeme ih prelamajući kroz ljubavne i interesne veze.
Pišući o Šubićevoj zbirci priča „Seljaci“, Dragiša Vitošević je dao najkraći i najtačniji opis dometa njegovog književnog djela:
„Bez Kočićevog temperamenta, Andrićeve psihologije i Ćopićevog lirizma, Šubić je među pripovedačima Bosne zauzezeo skromno ali pristojno mesto.“
Nema književnika bez zavičaja, ali ima zavičaja bez književnika
Teško je pretpostaviti koje bi mjesto, da je poživio, među pripovjedačima Bosne zauzeo Zija Dizdarević. Ali i tek pregršt njegovih priča sasvim je dovoljno da ga bez bilo kakvog dvoumljenja smatramo za važnog i velikog pisca.
Carstva su, međutim, u Bosni i Hercegovini nastavljala da se mijenjaju i ne namjeravaju da prestanu to da rade. Možda i zbog toga ni Šubić ni Dizdarević nisu često bili u središtu književnog i društvenog interesovanja.
U Fojnici je 1976. godine održan simpozijum „Književno i revolucionarno djelo Zije Dizdarevića“, nakon čega je štampan i tanušan zbornik. Među objavljenim tekstovima nalazi se i članak Anđelka Vuletića „Pisac i zavičaj“, u kome ovaj pjesnik primjećuje kako „nema književnika bez zavičaja, ali ima toliko naših zavičaja bez književnika“.
Zavičaj Zije Dizdarevića mogao bi da bude bilo koja bosanska kasaba, ali isto tako i Sarajevo i Beograd. Isto bi se, vjerovatno, moglo reći i za Zvonimira Šubića, ali bi bilo višestruko korisno zavičajno ga utemeljiti upravo u današnjoj Srebrenici. Istina, tamo se od skora dodjeljuje književna nagrada koja nosi njegovo ime, a do početka građanskog rata njegovo ime je nosio i srebrenički Narodni univerzitet, koji je ujedno bio i tamošnji dom kulture, u okviru kog su radili biblioteka i bioskop.
Narodni univerzitet u Srebrenici počeo je sa radom 1960. godine, a povodom dvadesetogodišnjice rada objavljena je i prigodna monografija. Listajući ovo skromno izdanje i nailazeći, na primjer, na fotografiju na kojoj se nalaze polaznici kursa pocinčavanja održanog u Potočarima 1980. godine, ne možete, a da se na zapitate da li bi sve u Srebrenici bilo onako kako je bilo da je Zvonimir Šubić umio da piše bolje, a da je Zija Dizdarević imao vremena da napiše više?
Piše: Vule Žurić