Jul je bio sparan i vruć te 1911, ali je iza debelih zidova dvorca Rakonđi vladala prijatna hladovina. Kraljica Jelena Savojska, koju obožavaju njeni italijanski podanici, skoro svakog ljeta boravi u ovom bajkovitom zdanju kod Torina gdje rado prima drage goste. Kao i ranijih godina njena sestričina, imenjakinja, princeza Jelena Karađorđević ponovo je pohodila svoju milu tetku, ženu vedrog i otvorenog duha. Mlađana princeza je bila fascinirana znamenitostima Rima, Napulja, Venecije i Firence, uživajući u vožnji automobila koju je upravo ovdje naučila.
Sada se tu u Pijemontu "slučajno" našao i jedan visoki gost, mladi konjički oficir, knez Jovan Konstantinovič Romanov, bliski rođak ruskog cara. Upravo on je, po mišljenju kraljice-tetke, mudre Crnogorke, bio dobra partija za Jeleninu udaju.
Kada su mu predstavili srpsku princezu, mehanički je salutirao, energično lupivši petom o petu svojih sjajnih čizama, međutim kada se uspravljao iz naklona pomeo ga je pogled njenih krupnih crnih očiju, pun neke iskrene prisnosti. Bio je očaran tim bijelim licem, gotovo bez ikakve šminke, uokvirenim crnom kosom jednostavno skupljenom na potiljak, na kom je titrao diskretan stidljiv osmijeh. Njihove duge šetnje po dvorskom parku dale su naslutiti kako su se srele dvije srodne duše i da će to biti početak jedne istinske ljubavi, a ne uobičajenog dinastičkog braka. U Petrogradu su bili nemalo iznenađeni da je Jovan našao vjerenicu, jer je ovaj povučeni, pobožni mladić ozbiljno razmišljao o monaškom životu. Začuđujuća je bila i brzina kojom se sve odvijalo od prvog susreta pa do vjenčanja. Već sredinom avgusta u Beogradu je uz prigodne svečanosti obavljena vjeridba, a 3. septembra je uz veliku pompu održano vjenčanje u petrogradskoj dvorskoj crkvi, uz prisustvo najuglednijih zvanica na čelu sa ruskim imperatorom Nikolom i srpskim kraljem Petrom. Tog dana tačno u 15 časova sve crkve u Rusiji i Srbiji su zvonile i držale službu u čast ženidbe kneza Jovana Konstantinoviča sa kneginjom Jelenom. Bio je to događaj godine u srpskoj i ruskoj javnosti.
Princeza Jelena rođena je u Rijeci Crnojevića 1884. godine kao prvo dijete u porodici kneza Petra Karađorđevića (potonjeg kralja Petra) i kneginje Zorke, kćerke crnogorskog knjaza Nikole. Petar se kao dugogodišnji prognanik iz Srbije tu nastanio poslije ženidbe, gdje mu se rodiše i sinovi Đorđe i Aleksandar. Na nesreću kneginja Zorka umire 1890. pri porodu sina Andreja, pa brigu o djeci preuzima baka, kneginja Milena i njene brojne kćeri. Želeći za svoju djecu valjano evropsko obrazovanje, knez se 1900. seli u Ženevu, u kuću na adresi Montije 10 u blizini Ruske crkve. Djeca pohađaju dobru školu uz budnu očevu pažnju, koji ih sam poučava srpskoj duhovnoj kulturi i nacionalnoj istoriji. Pet godina kasnije on, u dogovoru sa svojim svastikama, ruskim kneginjama Milicom i Anastasijom, premješta djecu u Rusiju zbog nastavka školovanja. Tako će sinovi postati kadeti vojne škole u Petrogradu, dok će Jelena sticati vrhunsko obrazovanje u institutu Smoljni, koji su pohađale mlade plemkinje. Izučavala je strane jezike i svjetsku književnost, a uz ostale uobičajene predmete vježbala je slikanje, sviranje klavira, pjevanje, ples i vještinu komunikacije.
Dolazak na presto
Kada je Petar Karađorđević 1903. došao na presto Srbije sa njim je tada po prvi put kročila u zemlju svojih predaka i princeza Jelena. Odlučila je da preuzme što više dvorskih poslova kako bi pomogla ostarjelom ocu narušenog zdravlja. Te obaveze su bile vrlo složene i zahtjevne za jednu devetnaestogodišnju djevojku, ali se ona dobro nosila s tim. Na skoro svakodnevne prijeme, gdje su se "bistrile" ozbiljne teme, dolazili su uglednici iz svijeta, kulture, nauke, privrede, politike. A i sa prestoničkim damama se viđala redovno zbog dobrotvornih i drugih poslova. Obrazovana, uljudna i prijazna, sa osjećajem za humor, u dvor je unijela pozitivnu atmosferu i brzo stekla opšte simpatije. Uživala je u čitanju i jahanju, međutim čim bi ugrabila malo vremena, žurila je u posjetu svojim tetkama u Petrograd, Kijev, Cetinje ili u neki od dvoraca vladarske kuće Savoja širom Italije, gdje je i došlo do pomenutog susreta budućih supružnika.
Poslije medenog mjeseca Jovan se vraća u svoju jedinicu, a Jelena, sada sa titulom kneginja Helena od Rusije, započinje studije medicine na Petrogradskom univerzitetu. To baš i nije bio običaj kod plemkinja i rječito govori o njenoj težnji da se istinski posveti pomaganju slabima i bolesnima. Lijepa, srdačna i razborita vrlo brzo je stekla nepodijeljene simpatije u carskoj porodici. Međutim, crni oblaci su se već gomilali nad njenom glavom i u narednih sedam godina preživjeće buru dva balkanska rata, zatim Velikog rata, a potom i dvije revolucije u čijim će se vrtlozima naći i stradavati njen srpski, ali sada i njen ruski narod.
Kredit
Kada je kralj Petar udavao kćer Jelenu, kao i svaki srpski domaćin, gledao je da je opremi što je bolje mogao. Međutim, kako se nalazio u finansijskim problemima zbog vrlo skromne ušteđevine, obratio se svom prijatelju, ministru finansija dr Lazaru Pačuu sa molbom da mu unaprijed isplati nekoliko plata, koje je kao ustavni vladar primao za službu otadžbini. Ministar Paču ga glatko odbi: "Ne može! Umre kralj, ne daj Bože, i šta ću ja onda!? Nego, idi lepo u Kreditnu zadrugu i uzmi zajam!" I najposlije, čika Pera tako i učini, ne ljuteći se na "svog" revnosnog ministra.
Kad Srbija 1912. iskrvari u ratu s Turskom, Rusija brzo uputi pomoć. Najrevnosnija u Srpsko-ruskom komitetu je kneginja Jelena: šalje se odjeća, hrana i sanitetske potrebe. Ona uskoro uz pomoć porodice na ratište južne Srbije doprema sanitetski voz, a potom, zajedno s mužem, otvara u Vranju potpuno opremljenu bolnicu za njegu srpskih ranjenika, sa pet ljekara na čelu sa dr. Sizemskim i 10 sestara. I Jelena časno i savjesno radi kao milosrdna sestra. I. P. Taburn za "Novoje vreme" piše tih dana: "Kneginja radi kao i svaka druga sestra, bukvalno od jutra do večeri ... pomaže pri previjanju, na operacijama, hrabri ranjenike i smiruje ih. Svi je vole, što ona potpuno zaslužuje". U to vrijeme, pored istaknutih Srpkinja, kao medicinske sestre u ratnim bolnicama Srbije se angažuju i ugledne Ruskinje, među kojima se našla i Nadežda A. Puškina, unuka velikog pjesnika. Kneginja Jelena preuzima i pokroviteljstvo nad Domom za ratnu siročad jer je bila posebno osjetljiva na njihov udes. Za dom nađe novčanu podršku i same carice-majke Marije Fjodorovne, kao i Ruske crkve.
Jelena u međuvremenu polaže i specijalni vojno-sanitetski kurs, a zbog izbijanja Velikog rata 1914. i rođenja sina prvenca Svevloda prekida studije medicine. Kao već prekaljena milosrdna sestra, odmah se angažuje kod Prve ruske armije, u kojoj služi i njen muž. Ni za tren ne zaboravlja ni otadžbinu, pa brzo formira i Petrogradski komitet za pomoć ugroženoj Srbiji. Dobija veliku podršku od samog ruskog cara, koji je odlikuje Medaljom svetog Đorđa za veliki patriotski entuzijazam i rad. Konstantinoviči se ponose svojom nevjestom i stoje iza njenih akcija. Sljedeće 1915. malo će usporiti rad zbog trudnoće i rođenja kćerke Jekatarine, međutim ubrzo će nastupiti tragični događaji koji će je baciti u očajanje. Srbija će biti pregažena i okupirana, stari otac i braća, zajedno sa ostacima vojske i državnih institucijama, proći će stradalni put albanske golgote. Jelena teško pati, osjeća se kao u paklu, ali to je ipak bilo samo njegovo predvorje, pakao će tek doći. Uslijedila je Februarska revolucija 1917. i careva abdikacija, da bi u oktobru plotuni sa "Aurore", nedaleko od njenog dvorca na Nevi, označili brodolom ruskog društva i države.
Dok se Rusija izlagala ogromnim ratnim naporima, uhvaćena u koštac sa tri carstva, Germanima na zapadu i Turcima na Kavkazu, boljševici joj zariše nož u leđa, da bi kroz građanski rat preoteli vlast. Tako učiniše ogromnu uslugu neprijatelju. U Beču i Berlinu su mogli otvoriti šampanjac. Tamo su bili već dobro uzdrmani jer im Rusi iz stroja izbaciše milion i po vojnika, od čega zarobiše 400.000. Prodirući 350 kilometara zauzeli su 25.000 kvadratnih kilometara u Bukovini i Galiciji.
Ako je u Evropi vladala ratna tama, onda se može reći da je na Rusiju tada pao teški mrak bratoubilačkog rata i jezivih zločina koji su razarali samo biće nacije. Država se gušila u krvi. Do kneginje Jelene su stizale užasavajuće vijesti o masovnim ubistvima nevinih ljudi, bez suda i zakona. Čitav njen svijet se u trenu urušio.
"Blagodeti" revolucije
U tim dramatičnim danima i članovi carske porodice Romanov bivaju pohapšeni i deportovani na razna mjesta. Njen muž Jovan sa bližim rođacima odveden je u Kirov, potom u Jekaterinburg, da bi konačno završio u Alapajevsku. Jelena ostavlja djecu svekrvi, velikoj kneginji Jelisaveti Mavrikijevnoj i dobrovoljno prati svog "Žana", odlučna da s njim do kraja podijeli sudbinu. Sluteći crni ishod, Jovan je preklinje da se vrati djeci, što ona na kraju i prihvata. Ali prije toga svraća u Jekaterinburg u kuću Ipatijevih gdje je zatočen car sa porodicom, bezuspješno pokušavajući da ih posjeti i nešto učini za njihov spas. Obraća se britanskom konzulatu ne bi li intervenisali, te u više navrata smjelo i uporno odlazi u sjedište zloglasne "čeke", sve dok na kraju nije i sama uhapšena.
Spalajković
Kada su boljševici preuzeli vlast u Rusiji, sazvaše prvi prijem za strane diplomate. Tom prilikom poslanik (ambasador) Kraljevine Srbije Miroslav Spalajković, po prirodi nagao čovjek, znajući za ubistvo carske porodice i druge zločine, oštro je na ruskom jeziku odbrusio Lenjinu: "Vi ste bandit i ubica, vi ste osramotili slovensku rasu i ja vam pljujem u lice". Inače, Spalajković je bio sarajevski zet, oženjen Dragicom, kćerkom Gligorija Jeftanovića, političkog prvaka Srba u Bosni i Hercegovini.
Ova srpska Antigona će oko pola godine osjećati "blagodeti" revolucionarnog terora, po raznim zatvorima od Perma, preko Lubjanke, do Kremlja, ne znajući šta se dešava s njenom porodicom. Zalaganjem srpskog poslanika Spalajkovića, uz pomoć švedske ambasade, njena svekrva sa djecom biće parobrodom "Angermanland" prebačena u Stokholm. U međuvremenu 17. jula 1918. u podrumu kuće Ipatijevih brutalno su zvjerski ubijeni car, carica i njihovo petoro djece. Samo dan kasnije izvršena je divljačka egzekucija nad njenim mužem, njegovom braćom i bližim rođacima u Alapajevsku. Dželati su ih fizički mučili, a onda žive bacili u duboku rudarsku jamu, u koju su potom ubačene bombe. Umirali su dugo u mukama, što ustanoviše bjelogardejci kad tri mjeseca kasnije zauzeše taj kraj.
Sve vrijeme srpska vlada ne bira načine da nađe i oslobodi Jelenu, u jednoj misiji čak biva uhapšen i major Mićić sa dva vojnika. Konačno, uz pomoć Šveđana i pozamašne svote novca, kneginja je pronađena i prebačena u Stokholm, gdje se sastala sa djecom. Odatle skrhana i ojađena odlazi u Pariz, a potom u Srbiju. Poslije očeve smrti 1921. vraća se u Francusku, gdje će u iznajmljenoj sobi, povučena iz javnosti, živjeti od prodaje nasljedstva iz doma Karađorđevića. Novac, dok ga je teklo, troši na školovanje djece, te u dobrotvorne svrhe. Umrla je tiho u siromaštvu, 16. oktobra 1962. godine, prije punih 60 godina u Nici gdje je i sahranjena na Ruskom groblju.
U svijetu su ovako plemenite i uzvišene žene čuvene i poštovane, o njima se pišu knjige, snimaju filmovi i serije. Njihova imena nose trgovi, ulice, bolnice, škole i druge ustanove, kao i modne linije odjeće, parfema itd. One su temelj nacionalnog ponosa i uzor generacijama. Veličina jednog naroda ogleda se u njegovanju vlastite istorije, kroz sjećanje na one koji su u njoj igrali važnu ulogu svojim radom i žrtvovanjem.
Piše: Dragan Mijović
