Kad živite u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina, a da se, uistinu, ne sastoji od Bosne i od Hercegovine, nego je sklepana od Republike Srpske i Anamo njih, onda vam i nije lako formirati svoj lični identitet zasnovan na pripadnosti kolektivu. Nije lako čak ni kad ste Ercegovac, a niste ni Srbin ni Hrvat, jer onda morate biti Bošnjak, a Ercegovac. Prirodnije je biti Bošnjak dogodine u Prizrenu, nego u Čapljini.

Rijetke su situacije kada i u kojima ovaj narod kroz kolektivnu katarzu zaplače istom suzom. To nam se svima, ako vas ima drukčijih nemojte dalje čitati, desilo tokom i nakon projekcije filma „Dara iz Jasenovca“. Mnogi nismo mogli zaspati, mnogima su nam se poodrasla djeca zavukla u krevet, mnogi smo proživjeli svoje Jasenovce. I opet su se našli ini koji su tražeći dlaku u jajetu, ne prepoznavši u njima našim suzama istrnute trepavice, pronašli razlog za kritiku.

Intelektualci, od kojih prema Lepoj Breni ionako nema vajde, heroji Instagrama, Tviter i Fb onanisti opšte prakse, poznavaoci ezoterijskih praznina, teoretičari izgubljenih bitaka, generali video igrica, tušta i tma srpske opozicije zdravom razumu. To su oni koji čija djeca uzaludno godina uče glumu kod Mike i Žike, pa im krivo što im je, neka Bilja Čekić iz Sreflija, na Vikipediji su je već upisali kao znamenitu ličnost ovog sela, pokazala da djeca nisu igračke, nego najplemenitija bića na planeti, samo ih treba pustiti i nježno usmjeriti u željenom smjeru. Ali, bolest ko bolest, neke se liječe, a neke ne.

Kao, na primjer, vrh SDS-a. Da podsjetim mlađe čitaoce, to je stranka koju su osnovali Srbi u Bihi, onomad još prije svega ovoga kako jeste danas, stranka koja bijaše velika i moćna i čiji su članovi bili predsjednici, ministri, načelnici i gradnačelnici kojima se bavio Stejt dipartment i Savjet bezbjednosti UN, prije nego što su se dogodili oni koji su joj se dogodili. Nakon izbora u Doboju, koji nije fijasko, nego ideološka kataklizma, umjesto da priznaju poraz oni pojašnjavaju kako su, eto, spriječili ponovnu krađu. To i jeste najtužnije. I bez krađe vas je, gospodo, masakrirala Sanja Vulić, i što prije smognete hrabrosti da to sami sebi priznate veće su šanse da  nestanete kao Atlantida.

Kad vam se sva politička mudrost svodi na uzvik „Drž te lopova!“, lako vam se desi da u njoj glasači prepoznaju dječaka koji je vikao „To je vuk, to je vuk!“. Uostalom, to vam se upravo desilo u Doboju i ako je to vaš maksimum, ako je zec iz šešira Milan Radović, vaš kandidat za bilo šta, nek Mile Dodik sprema unuka za politiku, jer ni njega ni djecu vi pomaknuti nećete. Budite muškarci, sjednite, pogledajte jedni drugima u oči i učinite ono što ozbiljni političari rade. Sklonite se ljudima koji su lideri, pobjednici, još ih i te kako ima u SDS-u, budite savjetnici, siva eminencija, budite, ali ne smetajte više. Za lidere su najvažnije osobine harizma, a vi ju ne posjedujete i hrabrost, koju nikad niste imali.

I kad smo kod bivših, bivši gradonačelnik je svoj posljednji službeni paraf metnuo na odobrenje izgradnje nekoliko parkića u Palama. Mada su generacije djece odrasle bez istog svi smo mu na tome zahvalni. Parkići su napravljeni, na nesreću progrijalo je neočekivano februarsko sunce i djeca su nahrupila u novoizgrađene objekte. Valjda u iščekivanju konsenzusa između sporodlazeće i nadolazeće vlasti o presjecanju vrpce parkići su zaključani.

Nažalost u Palama žive dosjetljivi Srbi koji su lako načinili preskakuše u uskočili u toriće. Najmanjim su pomogli deda i strina i poneka mlada mama koja se u djetinjstvu mogla klackati samo kad bi otišla u Sarajevo ili na more. Jedini problem u svemu je u činjenici da je vrh ograde veoma oštar i postoji permanentna opasnost da se neko dijete tokom operacije prebacivanja teže povrijedi.

Stoga apleujem na gradske oce i očuhe da što prije svečano otvore igrališta prije no što se neko dijete probode, ne dozvolite da vam i u ovom slučaju Peđa Blagojević otvara usnule oči.

... nastaviće se.

Autor: Saša Knežević

Napomena: Stav autora teksta nije stav redakcije portala Katera.