Zoran Milićević (52) iz Beograda jedini je pacijent u svijetu koji živi sa vještačkim srcem punih sedam godina, i na prelazu ove stare, 2024. u Novu, 2025. godinu, on i njegova porodica imaju samo jednu želju.

Naime, njihova želja je da se pojavi donor i da dobije novo srce, a ne da još jedan deveti decembar dočeka uz aparat težak sedam kilograma, uz koji i diše, i spava, i šeta… Koji ga održava u životu.

Devetog decembra 2024. godine bilo je tačno sedam godina kako u Zoranovim grudima, kuca u potpunosti vještačko srce, i isto toliko čeka novi organ. Život na baterije i na struju svih ovih godina Zorana je vinuo u sam “vrh”.

Prvo, on je prvi Srbin kojem je ugrađena vještačka pumpa, onda se nakon toliko godina ispostavilo i da je čovjek koji najduže živi bez svog srca, ne samo u Srbiji, već i u svijetu.

– To možda zvuči kao veliki uspjeh, ali nažalost to nije uspjeh. Nigdje u svijetu niko nije ostavljen ovoliko dugo da se muči i živi svakodnevno vezan za aparat koji proizvodi buku od 80 decibela, i da mu svako kretanje podrazumijeva nošenje istog aparata od sedam kilograma sa sobom – kaže Zoranova supruga Nataša.

Zoran ovu titulu više ne smije da ima

Kako kaže njegova supruga Nataša, Zoranu vrijeme ističe.

– Pojavljuju se zdravstveni problemi koji su očekivani i čekanje organa je sve teže. Ove godine je imao dva vrlo blaga moždana udara, koji, na sreću, nisu ostavili posljedice. Jedan mu se desio u maju, drugi u novembru. Neurolog mu je slikovito opisao da je dobio žuti karton, a nama ostaje da se molimo Bogu i zdravstvu da Zoran ne dobije i crveni – kaže Nataša.

Dodaje da je Zoranova situacija očigledno najspecifičnija u svijetu.

– Što, zvuči pretjerano, ali je nažalost tako. S obzirom na to, ovom prilikom apelujemo i molimo zdravstvo Srbije da pomogne Zoranu – rekla je Nataša.

Problem sa disanjem ukazao na slabljenje srčanog mišića

Svih ovih godina, upravo Nataša je Zoranu najveći oslonac i podrška. Imao je 44 godine, i bio je u punoj snazi kada je osjetio da nema dovoljno vazduha pri uzdahu. Po odlasku kod ljekara, čudio se. Tada on, a danas doktori. Jer, rezultati analiza govorili su da ima kardiomiopatiju, i da mu srce radi sa pet odsto kapaciteta, a profesor geografije, koji je sada u invalidskoj penziji se tada tako nije osjećao.

– Ti izvjesni problemi sa disanjem ukazali su da mi je uvećan srčani mišić, i da on slabi do te mjere da nije mogao više da pumpa krv koliko je dovoljno. Srce je moralo ili da se transplantira ili da se ugradi vještačko, a pošto u to vrijeme nije bilo uopšte donora, jedino prelazno rješenje bilo je vještačko srce sa kojim živim i danas – rekao je Zoran.

Njemu je vještačko srce ugrađeno na Institutu za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, čiji je on pacijent. U ovoj ustanovi sada Zoran i čeka organ, a nade su sve veće jer je “Dedinje” počelo sa transplantacijama srca.

Do tad, Zoranov život sveo se, uglavnom na boravak u stanu na Bežanijskoj kosi, koji ispunjava zvuk aparata, za koji je vezan. Kao i za struju.

– Život sa vještačkim srcem, nije tako problematičan i loš ali, naravno, ima brojnih ograničenja. Mora da se prati svaki signal koji aparat šalje – kaže on, a Nataša dodaje da aparati imaju dva motora, i kada jedan otkaže drugi preuzima, ali se tada uključuje crveni alarm, koji ima prodoran, pišteći zvuk:

– Kada se on uključi mora hitno da se mijenja aparat, a koliko je to hitno – dva, tri, pet, 10 minuta, to ne znamo.

Alarm se pali u raznim situacija, može da probudi zgradu

Alarm se, inače, pali u različitim situacijama i u zavisnosti od njih, on je drugačiji. Pali se kada su baterije, koje traju dva časa, pri kraju, kada se pregriju, pali se i u slučaju da je Zoranu visok pritisak, kada mu je drugačiji protok krvi. Zvuk alarma može biti takav da se tokom noći probudi cijela zgrada.

Srce koje je u Zoranovim grudima čuje se jače u odnosu na pravo, djeluje kao da vibrira, i mnogo brže kuca. Kao da stalno trči, ili radi vježbe. Ono ima 126, 127 otkucaja u minuti, dok je broj otkucaja srca zdrave osobe u stanju mirovanja 60 do 100 u minuti.

– Tako je da bi mogla krv da se pumpa duž cijelog organizma – govori Zoran.

Dodaje da aparat ne smije da se kvasi, ne smije na vrućinu, na hladnoću. Rezervne baterije i aparat uvijek mora da ima uz sebe.

Bez obzira na sve to, Zoran ističe da mu je najbitnije da je živ. Sve je to zahvaljujući aparatu koji ga održava, a kojeg, ipak, želi što prije da se oslobodi, i dobije novi organ.

Nataša dodaje da im sve ove godine život olakšava ljubaznost i predusretljivost ljekara i sestara Instituta za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, piše Blic.

– Nikada se nije desilo da ih pozovem, ili da pošaljem poruku, a da se ne jave. Uvijek su nam krajnje ljudski pomagali, i mnogo smo im zahvalni na tome – rekla je Nataša.