Niko ne zna šta su muke teške, dok ne prođe Albaniju pješke, govorio je poslije Velikog rata ugledni banatski trgovac, koga je od tifusa liječila čuvena Škotlanđanka Elsi Inglis.
U elegantnom salonu kuće Kanačkih u Pančevu, na centralnom mjestu, uokvirena porodičnim portretima, stoji uramljena Albanska spomenica. Na njoj, izblijedilim krasnopisom je ispisano: „Ukazom, Njegovo Veličanstvo Aleksandar Prvi, a na predlog Ministra vojnog i Mornarice, za vernost Otadžbini 1915. godine, odlikuje svog ratnog druga, redova Aleksandra Stevana Kanačkog, Spomenicom“.
– Ne prođe dan da me ne podseti na oca – govorila je Ljiljana Kanački, profesorica engleskog jezika u penziji.
Sjećanja sežu daleko, vijek unazad i vrijeme kada je golobradi Aleksandar odlučio da bude trgovac. Rodom iz Modoša, današnjeg mjesta Jaša Tomić, po običaju onog vremena već sa dvadesetak godina, krenuo je u vandrovanje monarhijom. Živio je u Daruvaru, Tuzli, Dositejevom Čakovu i pekao zanat. Obreo se i u Sarajevu, upoznao mnoge mlade, idejom slobode zadojene Srbe, a u podstanarskoj sobi dijelio zid sa Petrom Kočićem, i noćima ga slušao kako šeta i izgovara slobodarske govore, spremajući se za sjednice Narodne skupštine. Njih, pokazaće se, Aleksandar nikada nije zaboravio.
Odgađao je odlazak u redovnu vojsku, ali dođe vrijeme i on završi u austrougarskoj uniformi. Po povratku u Pančevo, namjeran da još izuči njemačku trgovačku školi i najzad postane trgovac u firmi „Janošević“, izbi Prvi svjetski rat.
Odmah je mobilisan, ali Kanački kao dobar Srbin, pravoslavac, zadojen pričama o precima koji su se uvijek borili protiv zavojevača još od turskih vremena, ni zamisliti nije mogao da u rat ide protiv svoje otadžbine, Kraljevine Srbije. I tako, sa prijateljem Vojislavom Mičom, riješi da pobjegne u Srbiju. Jedne noći, u uniformi, plivajući, uspjevaju da se domognu jedinica srpske vojske, u kojoj Aleksandar postade baš artiljerac.
Zašto artiljerac, objašnjava ćerka Ljiljana, kazujući da je otac uvijek bio osjetljiv, duševan i nije mogao podnijeti da vidi da ubija čovjeka, makar to bio i neprijateljski vojnik. Vukući top, prešao je Cer, Kolubaru, borio se na Mačkovom kamenu, Tekerišu, Veterniku... A onda zavlada bolest, negdje kod Skoplja Aleksandar, onako mlad i jak, uspio je da preživi tri tifusa – pjegavi, trbušni i rekurens (povratni) i špansku groznicu.
– Nije mnogo govorio o svojim mukama, ali je uvek spominjao pažnju i negu škotske lekarke Elsi Inglis. I danas čuvam rukavice, vuneni pojas i štitnik za pluća koje su isplele brižne bolničarke – rekla je ranije Ljiljana.
Moralo se dalje. Ranjeni, narušenog zdravlja, oslabjelih pluća i promrzli, povlačili su se srpski vojnici preko Đakovice, Čakova i Andrijevice, prošli kraj Pećke patrijaršije… U kamenjaru i gudurama stiže i Sveti Nikola.
– Tu, u albanskom kršu, okovanom ledom, sa svojim ratnim sapatnikom Vojislavom, proslavio je moj otac krsnu slavu. Iako stalno izgladneo, za ovu priliku, mesecima je čuvao jednu konzervu i ni po koju cenu nije hteo da je ranije otvori. „Svečani ručak“ je počeo tako što su se prekrstili, konzervu podelili i tako se u slavu našeg sveca zaštitnika počastili – pričala je Ljiljana.
Ostavljajući za sobom i golgotu u kršu Prokletija, stigli su na more i kod Drača se ukrcali na brod „Il de Frans“. Lađa ih je prevezla preko Marselja na Korziku, u Bastiju. Vojske je bilo mnogo, svi na ivici snaga, iznemogli od bolesti i puta. Korzikanci ih primiše kao svoje. Prvo su ih nahranili, a onda liječili i negovali tri pune godine.
– Otac je voleo da kaže da nema lepšeg osećanja nego kad se ispuni dužnost, a to je, ponavljao je često, marljivost u svakodnevnom poslu, ljubav prema najbližima, pomoć nevoljnicima bez ikakvog interesa. Bio je intelektualac, govorio je sedam jezika, ali pre svega dobar čovek, pravi Banaćanin. Nikada nije zaboravio ovo gorko iskustvo. Još ga čujem kako govori „niko ne zna šta su muke teške, dok ne prođe Albaniju peške“ – sjećala se gospođa Kanački.
Zaista, Aleksandar Kanački nikada nije zaboravio albansku epopeju. Tokom čitavog Drugog svjetskog rata, već kao uspješan trgovac i vlasnik radnje sa suprugom Paulinom, slao je stotine paketa pomoći i pisma utehje zarobljenicima u njemačkim logorima širom Evrope.
Piše: Olga Janković
