U doba osmanlijske vladavine javljaju se primitivni oblici poštanskog saobraćaja, a poštari su bili glasnici, kuriri, tatari i trgovci kiridžije. Tatari (po Turcima koji su živjeli oko Volge i Kame, poznati kao odlični jahači konja) uživali su velika prava i povlastice: da oduzimaju konje, hranu, pratnju, a svako im se morao sklanjati sa puta.

Menzilhane su bile poštanske stanice na rastojanju koje odgovara danu hoda, u kojima su tatari (poštari-kuriri) zamijenjivali konje i malo se odmarali i jeli. Stanice su imale potreban broj konja osedlanih za jahanje i osamarenih natovarenih konja.Takvu menzilhanu nalazimo u Prači i Mokrom.

Zapravo, Mokro je bila prva stanica na putu kada se prolazilo iz Sarajeva u pravcu Višegrada i Carigrada. Od Sarajeva do Rogatice put se prevaljivao za 12 časova (jedan dan). Sve do kraja osmanlijske vladavine nije došlo do uvođenja modernijih saobraćajnih sredstava u poštanskom saobraćaju. Glavni pravac Sarajevo - Carigrad vodio je preko područja Pala, preko Romanije prema Višegradu. Sporedni pravac vodio je preko Trebevića, ispod Ravne Planine, prevoja Stambolčića, Podgraba, Prače, Goražda i Pljevalja.

Tovarni konji bili su osamareni naročitim samarima na koji su se mogla tovariti dva sanduka. U sanduke su se stavljale vreće sa pismima, zatim kese sa novčanim pošiljkama. Jedanput sedmično pošta je odlazila iz Sarajeva za Carigrad. Pošta je bila izložena čestim napadima hajduka.

Jedan napad zabilježen je 1867. godine na poštu koja je išla iz Sarajeva za Carigrad preko Romanije. Hajduci su uzeli „tri denjka novca koji su za tapijske takse uzeti i u Carigrad poslati“. Pet godina kasnije, 1872. godine, opet napad na Romaniji:

- Hajduci zaprijetiše smrću pratnji pošte, da se usude maknuti. Stadoše noževima parati i sjeći konopce i kožnate vreće u kojima su bili novci i pisma. Pisma razbacaše a novce odnesoše. Bilo je državnih novaca 120.000 bijelih medžidija (480.000 kruna).

Hajduci su najčešće napadali poštu koja je prolazila iz Sarajeva za Carigrad, jer su znali da tatari nose velike sume novca i dragocjenosti koji je sakupljen od danka i opljačkan od srpske raje. U osmanlijsko vrijeme nisu bile poznate poštanske marke za pisma, izuzev pred njihov kraj vladavine na ovim prostorima.

- U drugoj poli juna mjeseca 1844. godine dođe u Sarajevo pravilnik za murur-teskere (pasoše). Nijesu ih morali imati oni, koji putuju iz jednog mjesta u okviru istog kadiluka, nego oni koji su morali ići u drugi kadiluk i u inostranstvo.

Pale nekada/foto: Palelive.com

Za srpske novine 25 batina

Narod je u osmanlijsko vrijeme pisma nazivao knjigom. "Pošalji mi list knjige bijele“ ili "Na koljenu knjigu nakitio", ili "Ova knjiga jest od dvora moga“. Ako "knjiga" nije bila napisana turskim jezikom (adresa), ona je bacana u korpu. Stranka je bila prisiljena da sama pretura po tim pošiljkama, ako želi doći do svoga pisma.

Srpsko stanovništvo trebalo je da bude držano pod zvonom, bez ikakvih uticaja sa strane. Tako 1851. godine susrećemo naređenje potpisano od Omer-Paše:

- Ko bi se našao da primi novine iz kaura (hrišćanskog inostranstva, bez obzira na pravac) ima se odmah u teški okov metnuti. E pa Paljani-Srbi, izvolite čitati nevjerničku štampu. Primanje nekih listova i časopisa, kao što su "Mlada Srbija“,“Vidovdan“,“Glas naroda“ iz Srbije bilo strogo zabranjeno. Isto ta zabrana bila je i za izdanja iz Crne Gore i Austro-Ugarske.

Bez obzira gdje se ova glasila nađu, u prtljagu, skrivena u odjeći, poštanskoj pošiljci da se čitaju u kakvoj prilici ili bilo gdje,preduzimane su drakonske kazne protiv takvog lica, kod kog je ustanovljen taj prekršaj. Prestupnika su odvodili u posebnu prostoriju: presaviju ga preko grede i skinu mu šalvare i po goloj stražnjici udare 25 batina. Pri svakom udarcu batinaši su vikali: "Išaraću ti zadnjicu za mladu Srbijicu!“ Mada, dešavalo se i gore, tipa vješanje za noge i drugi oblici sakaćenja.

Telegraf ili "gvozdeno šćene“ počeo je „lajati“ stidno, jer mu je rep u Sarajevu, a glava u Stambolu. Osnovana je "telegrafana" koja je postavljala stubove i  pružila linije. Ona je išla najkraćim putem i to preko područja Pala, preko Carigradske džade, ispod stijena Romanije. U Rogatici je ustanovljena telegrafska stanica 1876. godine, a prvi sadržaj poruke bio je, a o čemu bi drugom, o prikupljanju desetine od raje. Tako je Osmanlijska carevina dogorijevala u tihoj grobnici i "telegrafskoj žici“.

Dolazak telegrafa

"Stanovništvo je sa čuđenjem posmatralo strane majstore koji su postavljali telegrafske stubove i razvlačili žicu između stubova".

Začuđujuće je silno opiranje svemu što je novo, kulturnoj tekovini, novoj tehnici, svemu što narušava postojeće stanje. Uvođenje malog zvonceta sa malom drškom kojim se u bogatim kućama doziva posluga, Turci su dočekali „na nož“. Takav se gazda podvrgava "posprdi“, ruglu,proziva se "ćafirom“,“kaurinom“,“vlahom“ i drugim sličnim, nezasluženim pogrdnim nazivima.

Vlasnik Srbin je ugiču (ovnu prvaku ili ovci) o vrat vješao bronzu. To se nije moglo vidjeti niti čuti u muslimanskim stadima.

- Ovog vremena, 1843. su ukinuti poštanski tatari, pa je  uvedena Pošta, koja je išla redovno jedanput nedjeljno iz Sarajeva u Carigrad, a isto tako dolazila je jedanput sedmično pošta iz Carigrada u Sarajevo. Za put u Carigrad i nazad, trebalo je 11 dana.

„Čuj i počuj narode...“

Prije nešto više od jednog vijeka, oko 1860. godine vijesti do Pala stizale su brzinom jahača, odnosno 40 dana od Carigrada. Međutim, danas, ta brzina povećana je oko trideset miliona puta. Razvojem tehnologije, povećavala se i brzina, ali i kvalitet i kvantitet informacija, kao i načini i mediji informisanja.

Poštar je savremeni glasnik jer dostavlja poštu, telegrame, telefakse, pisma, vijesti u njima. Međutim, on je u prošlosti imao više naziva: vikar, telal, glasnik, vjesnik, izvještač, glasonoša, poklisar.

"Ako bi bio torbonoša, bio majci živ, ako bi bio bubnjar, ne bi bio živ" - ovo je iz razloga što se najvećim ekonomskim padom neke porodice smatralo ako joj imovina „ode na doboš“, to jest, na taj način bude oglašena na prodaju. Ono što se sada vidi ili čuje  kao reklama ili obavještenje na radiju, televiziji, novinama, internetu, taj je posao u davna vremena obavljao telal, koji je uz doboš (dobošar) saopštavao novosti, prodaju, naređenja opštinskih vlasti, žandarmerije i slično.

Na staroj paljanskoj pijaci, kod današnje veterinarske stanice, glasonoša je uz udarce u doboš, umirio građanstvo od glasnog govora i privukao bi tako pažnju na sebe. Svoj bi govor započinjao riječima :“Čuj i počuj narode...“. Ovakav način obavještavanja bio je jedino moguć jer nijedno sadašnje tehničko sredstvo nije bilo poznato, a i ako bi tekst istakao na stub, većinski uglavnom nepismeno ili polupismeno stanovništvo bi takva obavještenja, zbog tog hendikepa, jednostavno ignorisalo.

"Čuj i počuj narode! Od danas se najstrožije zabranjuje bacanje strvine u korito rijeke Miljacke. Ko prekrši ovu naredbu kazniće se apsom!!! (Oglas pročitan na Palama 31. 07. 1909.)

Bilo je dosta i šaljivih proglasa:

"Čuj i počuj narode!!! Ko je izgubio bika, nek otiđe u opštinu, tamo će ga naći“

Ili ovakav jedan:

"Čuj i počuj narode!!! Ko je izgubio konja, nek pođe u žandarmeriju, tamo će ga naći!!!“

Prema nepouzdanim saznanjima, prva pošta u Palama otvorena je u zgradi Pilane vlasnika Vasa Todorovića, poslije Prvog svjetskog rata. Ta zgrada je opstala sve do kraja devedesetih godina 20. vijeka u Kninskoj ulici. Tada je služila za stanovanje stručnih radnika pilane. Jedna prostorija sa čeonog dijela poslužila je da se u nju smjesti sto i stolica za upravnika Iliju Petrovića, Paljanina i poštonošu Bartulu, koji pisma nije raznosio po selima. Pošta je u prvo vrijeme imala tehničke uređaje: induktivni telefon i telegraf. Telefoni su uglavnom bili induktivni, pa je spajanje korisnika vršila Pošta.

Sokolari kao seoski poštari

Problem nedostavljanja pisama po selima Pala narastao je do te mjere da je "Soko", kao društvena organizacija, raspravljao o tome. U Jugoslovenskoj pošti Sarajevo od 16.02.1933. godine nalazimo vijest: "Sokolska četa Mokro preuzela je da prenosi, preko svojih članova, svaki dan poštu za Mokro, i to za sve seljake bez obzira jesu li članovi Sokola ili ne."

Pošta je, pred Drugi svjetski rat imala tehničke uređaje, kao što su telegraf i telefon, a struju su dobijali od generatora iz Pilane u neposrednoj blizini. Kad je postavljena instalacija za rasvjetu u stanovima barake tehničkog osoblja, tada je i pošta dobila struju iz sopstvenog generatora, i time mogućnost za rad telefona i telegrafa bila je povoljnija.

Zanimljivo je da prema brojnim izvorima, da su za vrijeme Turaka, poštari noseći poštu iz mjesta u mjesto išli pješke i da su  imali na jednoj nozi privezano zvonce. U svojim memoarima prota Mateja Nenadović kazuje da je u Turskoj "onaj koji knjige (pisma) nosi, sveže na nogu praporac, pak slobodno okolo da ide, niko mu na put stati ne smije i neće, i zove se saija“. Saija na arapskom znači glasnik, vjesnik, knjigonoša.

Poslije Drugog svjetskog rata, zgrada Pošte bila je smještena u kući Đorđa Guje, koja je imala telefon i telegraf. Ova zgrada je kasnije srušena, a na njenim temeljima je izgrađena dvospratna zgrada, gdje je bila kasnije Gradska kafana, kod sadašnje Gradske pijace Pale.

Sadašnja lokacije "Gradske kafane"/foto: Katera

- Okružnom odboru za okrug Romanijski. Obavještavate se da je od danas ustanovljena poštanska služba na svim poštama u gradskom (lokalnom) i međugradskom saobraćaju kao i u saobraćaju naše oblasti sa Srbijom. Taksa će se naplaćivati za pisma 5 dinara (10 kuna) dopisnice 5 dinara (10 kuna). Pisma koja upućuju borci oslobođena su od takse. SMRT FAŠIZMU-SLOBODA NARODU - pismo je uputilo 14.03.1945. godine, Odjeljenje za građevinarstvo i saobraćaj Oblasnog NO odbora za Istočnu Bosnu.

U namjensku zgradu u današnjoj ulici Srpskih ratnika, gdje je kasnije bila pekara „Zlatna žita“, preseljena je 1959. godine pošta, gdje je imala sve od tada poznate tehničke uređaje. Njen upravnik je bio Pavle Lopatić, bivši ratni zatočenik u Norveškoj, a zamjenio ga Mile Lučić.

Zgrada Pošte u Palama danas/foto: Katera

U toj zgradi Pošta je imala kapacitet 50 telefonskih brojeva, a bilo je uključeno 35, bez ijednog privatnog telefona. Upravnik Pošte stanovao je na spratu te zgrade, a službene prostorije bile su prizemno. Pretplatnici nisu mogli birati željeni broj bez posredstva službenika Pošte. Tek kada on uključi, dobija se direktna veza za razgovor. Automatska centrala, bez posrednika, uvedena je 1969. godine. Imala je 120 brojeva, sa mogućnošću proširenja na 180. Od tada se moglo pozivati bez posrednika. Ovo je bio prvi ulazak Paljana u svijet pravog informisanja, savremenog, bez ikakvog posredovanja, neposrednog i zakonski nepovrijedivog.

Nakon nekoliko godina došlo je do zamjene automatske telefonske centrale, koja je imala 300 brojeva. Godine 1977. povećana je na 700, a 1980. godine za još 300 brojeva, što je ukupno iznosilo 1000 brojeva i više se nije mogla povećavati.

Veze preko satelita

U vrijeme održavanja 14. Zimskih Olimpijskih igara 1984. godine prenos veza bio je putem satelita. Sada je taj prenos putem radio-relejnih sistema. Nova pošta, četvrta zgrada po redu na Palama, otvorena je 03.04.1989 godine, čiji upravnik je bio Žarko Šatara. To je savremena zgrada, projektovana i izgrađena po namjenskim zahtijevima pošte, sa kompletnim uređajima na do tada dosegnutom nivou u sferi telegrafsko-telefonske tehnike.

Imala je 14 šaltera, automatsku telefonsku centralu digitalnog tipa sa kapacitetom od 2000 telefonskih brojeva, sa mogućnošću proširenja na 10.000 brojeva. Ova centrala puštena je u rad 17.06.1989. godine. U njen sastav ušle su područne jedinice Mokro, Prača, Podgrab, dok je Jahorina tada ostala u sastavu Sarajeva. Međutim, i ona je danas u sastavu paljanske pošte.

Zbog paljenja sarajevske pošte u uličnim borbama 2. maja 1992. godine i zbog izbijanja rata, došlo je do tehničkog prekida između ove dvije institucije. To je bio razlog da se radi na tehničkom osamostaljivanju sistema i  povezivanjem  sa beogradskom poštom, odnosno uključivanjem u međunarodni saobraćaj.

Od 1993. godine počela je da radi telefonska centrala sa još 1.000  brojeva. Narasle potrebe sve više su zahtijevale da se kapacitet proširi. Tako je 27.01. 1995. godine došlo do puštanja tranzitne centrale sa 930 prenosnih kanala, što je omogućilo kvalitetan telefonski saobraćaj sa tadašnjim pozivnim brojem 071. Na početku 1997. godine bilo je priključeno 3.200 brojeva od toga 2.370 privatna telefona (28 godina prije toga, nije bio nijedan).

Prikupljanje i širenje vijesti (i istine)

Novinska agencija Republike Srpske - SRNA (ranije Srpska novinska agencija) osnovana je na Palama 7. aprila 1992. godine sa zadatkom da prikuplja i širi vijesti o novonastaloj Republici Srpskoj, u prvi mah Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini. Dan 7. april, to je kroz vijekove crkveni praznik Blagovijesti ili Drugo Bdenije, a od tada i danas ove novonastale agencije.

Ovo drugo bdjenije jeste stanje kada se provodi vrijeme bez sna, kad se budno, kad se bdi, kad se ne spava bez potrebe. Tim ljudima, kada su nastala smutna vremena. Počelo je, poput izletnika koje je "zadesilo  nevrijeme i valja vatricu potpaliti, naći zaklon od bure i javiti svojima da ne brinu, da su zdravo i dobro“.

U tom "potpirivanju vatre“ radili su: Branislav Ilić, Nikola Banjanin, Todor Dutina, Dragan Kalinić, Milisav i Katarina Dučić, Miodrag Tarana, Novak Lučić, Kolja Becarović, Željko Grujić, Stjepan Zlikovac, Sanja Lukić, Milica Koljević, Milovan Rajić, Saša Lazarević, Slađana Gazivoda, Gordana Tarana, Rajka Kojić.

Svaki od tih „izletnika“ u nevremenu imao je svoj dio posla: pronaći prostorije, pribaviti pisaće mašine, telefaks, telefon, foto-aparate, zaposliti prevodioce stranih jezika, pjesnike, novinare, telefoniste, daktilografe, teleprinteriste, lektore, urednike, foto-reportere...

Zgrada Kulturnog centra danas/foto: Katera

Novinarstvo u Odbrambeno-otadžbinskom ratu

Počelo se u Domu žrtava Drugog svjetskog rata, današnji Kulturni centar "Pale", u nekoliko prostorija, sa jednim telefaksom, dvije pisaće mašine, jednim telefonom. Kasnije će u talasima, pristizati drugi u maskirnim odijelima, koji se po potrebi raspoređuju da pripomognu novonastaloj Republici Srpskoj.

Biće tu i druge i udobnije prostorije privatnog pansiona „Belvedere“ na Samarnom Brijegu. Iz ovog vidikovca, sa kojeg se vide Pale ali i „čitav svijet i njegova okolina“, puniće se ljudima, ali i boga mi, se i žariti telefoni, telefaksi. Trebalo se suprotstaviti "BH Presu" i "HINA"-i znalački, profesionalno, ali i etički i inteligentno. Zato ih pozdravljamo!

Za četiri godine rata (1992-1996) SRNA je plasirala 81,370 vijesti, 38.400 fono izvještaja i priloga, 1.920 časova programa i 9.600 fotografija. Na engleski jezik prevedeno je 20.160 vijesti i drugih priloga, računajući i dnevne preglede, na ruski 5.760, a na njemački 1.440 vijesti.

SRNA danas ima dopisništva u većini gradova Republike Srpske i brojne dopisnike u inostranstvu. U ljeto 1998. godine izvršeno je njeno preseljenje u Bijeljinu i Banjaluku.

*Odlomak iz knjige Mojsije Đerković - Pale i Paljani (1999.)

Za Kateru priredio: Goran Karišik