Posljednji američki i vojnici NATO-a napustili su Bagram, a povlačenje iz vazduhoplovne baze koja je bila centar operacija u Avganistanu simbolično označava kraj najdužeg rata u američkoj istoriji.

- Ja sam četvrti američki predsjednik koji nadgleda američke trupe u Avganistanu. Dvojica republikanaca, dvojica demokrata. Neću tu odgovornost prenijeti petom - izjavio je predsjednik Džo Bajden u aprilu, saopštavajući da će se svi američki (i NATO) vojnici povući do 11. septembra.

Iako je predsjednik rok za odlazak posljednjih trupa simbolično postavio za datum dvadesete godišnjice Al Kaidinog napada na Ameriku, što je i bio povod oružane intervencije, napuštanje Bagrama je potvrda onoga što su zvaničnici u Bijeloj kući i Pentagonu godinama odbijali da čuju:

Amerika je poslije dvije decenije, najmanje 2.400 poginulih i troška većeg od 2.200 milijardi dolara izgubila rat. Vašington izbjegava da kaže da SAD iz Avganistana odlaze kao iz Vijetnama – poražene.

Najopremljenija armija svijeta pretrpila je poraz u konfliktu s vojno inferiornim protivnikom. Baš kao i Britanci u 19. i Sovjeti u 20. vijeku koji su pokušali da ovladaju ogoljenim prostorima na strateški važnom pravcu od centralne Azije do Indijskog okeana. Talibani, islamski džihadisti koji su pružali utočište Osami bin Ladenu i vladali islamskim emiratom Avganistan od devedesetih pod najrigidnijim klanovima vjere, na putu su pobjede.

Najveći dio od oko 7.000 pripadnika NATO koalicije takođe je napustio jedno od najneugodnijih bojišta svijeta. Britanci, Nijemci i Italijani saopštili su da je njihova misija završena. U zemlji će još neko vrijeme ostati tek oko 1.000 američkih vojnika koji nemaju namjeru da ulaze u konflikt s nadirućim talibanima.

Centralna vlast u Kabulu, koja je izgubila povjerenje naroda – ako ga je ikada i imala – jedva uspjeva da kontroliše glavni grad, dok provincijama vojno osnaženi talibani vladaju po normama islamskog emirata koji su proglasili prije više od dvije decenije. Pad režima u Kabulu gotovo je izvjestan, građanski rat je moguć – što su najčešći argumenti kritika upućenih Bajdenu da je odluka o povlačenju preuranjena.

Bazu Bagram, koju su izgradile sovjetske okupacione snage da bi potom postala simbol američke vojne moći, preuzimaju snage vlade u Kabulu, ali je – uprkos milijardama dolara koje su Amerikanci uložili u njihovo naoružavanje i obuku – mala vjerovatnoća da će je sačuvati pred naletom talibana. Uzalud predstavnik regularne avganistanske armije uvjerava da će baza na strateškom putu od 40 kilometara udaljenog Kabula biti zaštićena i korišćena za borbu protiv terorizma.

Uzalud i glavnokomandujući američkih snaga general Ostin Skot Miler uvjerava avganistanskog predsjednika Ašrafa Ganija u nastavak pomoći SAD. Hiljade Avganistanaca koji su se angažovali na strani kabulskog režima smatraju da su izdani i odbačeni, i u strahu očekuju talibane.

Talibani su obustavili napade na koalicione snage poslije sporazuma s Amerikancima iz februara prošle godine, kada su se obavezali na prekid saradnje sa raznim džihadističkim grupama. Nikada, međutim, nisu prekinuli operacije protiv vladinih snaga. Avganistanska nacionalna armija gubi volju za borbom, a mnogi vojnici napuštaju svoje kasarne jer više nemaju vazdušnu podršku međunarodnih snaga.

Sve izolovaniji predsjednik Gani ne samo da je nepopularan već nije sposoban ni za rat, ni za mir. Direktno je odgovoran za uspon talibana, a nespremnošću da dijeli vlast ugrozio je perspektive političkih pregovora koji bi vodili mirnoj raspodjeli vlasti. Talibani se oslanjaju na vojnu silu i zašto bi dijelili vlast s partnerima Zapada, kome ne praštaju brutalne napade u kojima su masovno ginuli civili?

Povlačenje je propraćeno objašnjenjem da će se pojačati pritisak na vladu u Kabulu i na talibane da sklope trajan mir. Amerikanci da pritiskaju talibane? Nisu uspjeli ni strateškim bombarderima B-52, ni helikopterima i dronovima, a neko pomišlja da će spriječiti njihovo napredovanje u vremenu kada im pobjeda nad velikom silom daje samopouzdanje u pregovorima sa drugim grupama u zemlji.

Iako su po slovu sporazuma iz Dohe talibani uvjeravali avganistansku vladu i međunarodnu zajednicu da neće ponovo uspostavljati vladavinu islamskog emirata, mnogi smatraju da se upravo bore za obnovu režima koji se neće mnogo razlikovati od onog koji se upravljao striktnom primjenom šarije, islamskog zakonodavstva. Izvještava se da su borbe u junu odnijele stotine života, povećavajući avganistanski bilans rata od 47.000 stradalih civila i blizu 70.000 vojnika. Avganistan iz jednog rata ulazi u drugi.

Amerikanci nisu ostvarili misiju. Osama bin Laden jeste ubijen, ali binladenizam je živ. Kao i džihadisti Islamske države koji su u Avganistanu našli jednu od sigurnih kuća poslije napuštanja Iraka i Sirije.

U Vašingtonu, problematično, tražeći opravdanje za povlačenje iz „vječnog rata”, tvrde da je terorizam pobjeđen. Dovoljno da se potvrdi da je svaka priča o promociji demokratije i ljudskih prava doživjela fijasko kao i u Iraku, koji je napadnut dvije godine poslije Avganistana. Dvije protraćene decenije.

Britanski general lord Danet podsjeća da je intervencija ne samo imala namjeru da pobjedi teroriste i talibane već i da avganistanskom narodu predstavi izbor „pristojnog i mirnog” života.

- Na kraju, prevagnula je sila talibanskog oružja, a narodu te zemlje uskraćena je šansa da biraju bolji način života- napisao je on u „Telegrafu”.

 - Tragično, ali potonuće u haos građanskog rata čini se veoma mogućim-  dodao je.

- Mi smo pobjednici- izjavljuje jedan bivši talibanski ministar.