Istjerao je Srbe iz Sarajeva. Drugog po veličini srpskog grada.

Tako radi fukara. Kad dođe do vrha svima do sebe skida glave, da bi ona bila veća.

Sam čin sječenja perom, kao skalpelom, mnogi su dočekali s radošću. U Beogradu je otvoren aerodrom i ponovo se može ići na Oktobarfest, Podgoričanima je otvoren put za Dubrovnik, da se tamo izvinjavaju za „Loru“ , a Banja Luka je konačno došla na svoje. Da postane "Najveći grad u Republici Srpskoj".

Negdje ovih dana, tih nekih godina Srbi iz Sarajeva spremali su se za put. Teška zima, neizvjesnost, sirotinja. Policajci, oficiri i popovi imali su gdje i oni su prvi otišli. Preostali su iskopavali izginulu braću i sinove, kao mačiće tražili skriveno mjesto za ukop, muvali za deset litara nafte. Da negdje živima pronađu sklonište, tražili pomoć od gluvonijemih političara s Pala i rastezali još koji dan prije odlaska. U gradovima i selima uz Drinu i Trebišnjicu domicilno stanovništvo im prodavalo je tuđe razrušene kuće.

- Čuvao sam to za sina kad se oženi.

- Pa tek mu je deset godina.

- Ako. Ženiće se. Kuću ću ti prodati za dvije hiljade maraka.

Za prevoz starih kreveta ili drvenih lijesova, iz kojih samo zbog mraza nije curila krv, kamiondžije su tražile dvadeset vojničkih plata, pištolje, zlatne medalje za hrabrost ili bijelu tehniku.

- Može televizor. Ali da je u boji... I njemački.

Oni promućurniji dolazili su konvojima da odvezu fabrike, ratne magacine ili da poskidaju stolariju sa zgrada. Rođaci i kumovi iz drugih gradova nisu se odazivali na vapaje, bivši prijatelji iz muslimanskog dijela su prijetili, a vrijeme za predaju je curilo.

"Da je brata da požali..."

U moju kuću na Ilidžu došao je Nebojša Jevrić sa suprugom. Pravio je reportažu za "Dugu".

Nijedan drugi medij, niti novinar u Srbiji nije izvještavao o našoj nesreći. Oni su slavili „princa Balkana“.

Nebojša je posjetio preostale poznanike u vili "Voćnjak", malo smo, posljednji put, šetali Ilidžom, on se fotografisao pored auta s hrvatskim registarskim tablicama i prije mraka vratili se kući. Za svaki slučaj! Da nas ne ubiju lopovi ili muslimanski agenti ubačeni na Ilidžu.

Večerali smo solo geršlo, pričali o Brnetu, Pajkoviću i Brani Crnčeviću i popili pola litra rakije napravljene od metil alkohola i farbe za automobile.

Tu noć smo ostarili.

Barem ja.

Ujutro sam ih odvezao na Grbavicu. Da se vide s Gutaljem i vojvodom Aleksićem. Prije polaska Nebojša je pod kćerkin jastučić gurnuo novčanicu. Po srpskom običaju.

- Za sreću i napredak! Da se dobro uda i da nas posluša!

- Daće Bog i Sveti Vasilije Ostroški, slava Mu i milost!

Nisam se zadržavao na Grbavici. Morao sam nazad prije zatvaranja "plavog puta". Da moje djevojke ne konače same.

Na Ilidži, supruga mi pokazal Nebojšin dar.

Petsto maraka!

Dvadeset vojničkih plata!

Više nego general Mladić za dvije godine ratovanja!

- To je izvadio iz pogrešnog džepa! Nemoj trošiti! Ne znam gdje je sad, ali kad dođe u Beograd zvaću ga.

Narednih dana kopao sam grobove, tovario kamione i muvao za deset litara nafte. Treću noć sam telefonom dobio Beograd i na broj 011 178... javio mi se znani bariton:

- Đe si, Žeka!

Na primjedbu o pogrešnom džepu, samo se nasmijao. Velemajstor reportaže s prve srpske ploče, podučio je mlađeg prijatelja. Kada je početkom osamdesetih kao mlad i talentovan pisac u Beogradu krpio kraj sa krajem, spavao pod mostovima ili ilegalno u studentskim sobama, svaki prestupni dan jeo solo pasulj i šarmirao nadobudne urednike da objave priču ili bajku bree, jednog zimskog dana nabasao je na Miodraga Bulatovića. Nebojšinom čudu nije bilo kraja kad je shvatio da pisac "Ljudi sa četiri prsta" zna za njega.

- Đe si, Nešo!

Miodrag ga je odveo svojoj kući, nahranio i na polasku mu poklonio zimski kaput. "Krombi". Iz Bregine pjesme.

- Taj kaput me spasio da te zime ne crknem od hladnoće.

Kad je prošla zima, Jevrić je kaput odnio na hemijsko čišćenje, uredno ga složio u papirnu kesu i donio na Miodragova vrata. - "Jedne iste ovakve zime, uz ručak je objasnio Bulatović, - a meni je prepričavao Jevrić – taj kaput mi je poklonio Ivo Andrić. Da ne crknem od hladnoće. Kad sam, na proljeće, donio da vratim "krombi", Andrić je odbio i rekao mi da ga i ja dam nekom piscu u nevolji. Ja sam taj kaput Jevriću poklonio tebi, a ti vidi dalje." Vidiš, moj Žeka, kaput su pojeli moljci, nema ništa od njega, i tih petsto maraka neka budu zamjena za Andrićev "krombi" kaput, a ti vidi kako i čime ćeš nastaviti niz. Pozdravi kući!

S tih petsto maraka iselio sam se iz Sarajeva, stekao nove rođake, kumove i prijatelje, one iz nekih poštenih godina stavljam u svoje priče, da podsjetim mlade i pročačkam stare rane, i tražim nekoga za Andrićev kaput.

Ne bih htio da ispadnem fukara i cicija.

Iz zbirke "Za sve je krivo nevrijeme nad Firencom“, Željka Pržulja