Džemal nije volio igranke u „Fisu“. Tu, u sali i na betonskom igralištu u centru Sarajeva, okuplja se ova gradska omladina, mali buržuji, „pitari“.

„Svi se oni prave nešto pametniji i kulturniji od nas boračke djece i provincijalaca. Slušaju i sviraju neku stranjsku dosadnu muziku, šansone, igraju zagrljeni muško i žensko, kao da su rod rođeni, a ja to po zadatku Službe moram da trpim. Gitare, kokta i francuski jezik. Eh da mi je jednom do „Morića hana“ da čujem harmoniku, saz i „Čudna jada od Mostara grada“ i popijem lozu.“

Džemalov poseban zadatak bio je da prati šta priča i pjeva Dragan. Sarajevska gradska mladež obožavala je pjevača kao da je član Centralnog komiteta, skandirala mu, djevojke izlazile na pozornicu da ga javno poljube. Drugovi iz Službe govorili su da su Draganovi i otac i majka na Golom i na Svetom Grguru, na prevaspitavanju. Draganov otac podržao je Rezoluciju Informbiroa i zato je zatvoren, a mati je poslije toga pričala političke viceve da i nju zatvore s mužem. Buržoaska patetika.

„I sad ja treba da im pazim na sina. Šta govori i pjeva. Zar nije bilo lakše i njega zatvoriti. Za svaki slučaj.“

Svakog vikenda dva službenika Udbe motrila su po zadatku u „Fis“. Ovaj vikend je red na Džemala, a baš večeras mu se nije išlo. U njegovoj sobi čekaće ga Marta. Lijepa, okupana i podatna. Noćas im je posljednja strasna noć. Sutra se Marta udaje. Za Jozu Brozovića. Prije pet dana došla je u njegovu kancelariju, da mu saopšti da je već treći mjesec u blagoslovenom stanju. Džemal se prvo naljutio što mu nije na vrijeme rekla, a onda se uplašio šta će reći starijim drugovima. Rado bi on oženio Martu, ostavio bi ženu i djecu, neka ih dole u Mostaru, ali nije bio siguran da li je dijete njegovo ili Đurovo. Obojica su se njome gostili. Doduše zadnjih mjeseci, otkad se zaljubio u Martu, Džemal je zabranio Đuru da se viđa s njom, ali to je bilo, izgleda, poslije začeća. I kako onda čovjek da podnese da cijelog života sumnja u svoje očinstvo. Da zagleda dijete koje hrani i odgaja i u njemu traži tuđe navike i crte lica. To je da poludiš i da se ubiješ. Srećom Đuro se sjetio Brozovića. Marti je bilo svejedno, ionako je upropaštena, ali stari fudbaler se nećkao.

„Korištena roba!“

Pristao je tek kad su mu pomenuli Goli otok i sudbinu Velemira Popovca.

„Jeste ljigav! Kao kišna glista! Kažu da gliste cijelog života jebu samo same sebe. E, takav je Brozović.“

Jozo Brozović molio je da ne organizuju veliku svadba i da ne zovu novinare, da ne saznaju. To su mu obećali. Jebeš novinare. U sarajevskoj opštini Stari Grad za sutra je zakazano vjenčanje. Trener FK „Sarajevo“ i Džemal su kumovi, Đuro đever, a Brozovićeva sestra đeveruša. Po dogovoru Đuro će večeras ranije iz „Fisa“. Džemal će ga pokriti dok on Brozovića odvede u hotel „Zagreb“, na momačko veče. Tamo gdje je Služba od onih četničkih kurveština napravila dom za odmor i opuštanje. Marta će svoje djevojačko provesti s Đurom. Džemal časti..

„Glupača, još se nada da ćemo joj s Golog pustiti Velemira. Kad se zaljubi, žensko izgubi pamet.“

- Uuh kakva je, majku joj jebem!

Džemal roknu i iz boce nagnu mlako pivo. Podlakticom obrisa usne od piva i strasne sline.

„Marta je fenomenalna. Kao ždrebica. Neke se žene rode talentovane za ljubav i da ugode muškarcima, a neke bez obzira na ljepotu i privlačnost do života ostaju kao klade. Marta je od prvih. Neću je skroz pustiti Brozoviću.“

Ostavljeni muškarci izgube pamet.

Oni muzikanti na pozornici „Fisa“ udariše u klavir i gitare, a Dragan zamumla:

Je me baladais sur l avenue

Le coeur a l inconnu

J avais de dire bonjour

A n importe kui...

Džemal se zagrcnu.

„Šta je sad ovo?! Šta ovaj pjeva?“

Rukom pozva Đura i ovaj mu brzo priđe.

- Šta je vo?

- Ne znam šefe. Izgleda jope francuski.

- Francuski? A o čemu pjeva?

- Ja kolko znam pjesma je o nekoj šumi kraj Pariza. Valjda.

- Šuma?!... Kraj Pariza!?U, jebem li mu majku, ko da mi nemamo svojih šuma pa nam pjeva o šumama Pariza?! Daj!

Đuro hitro ode do pozornice i pijanisti nešto došapnu. Ovaj odmah prestade da svira, s poda podiže harmoniku i razvuče poznatu melodiju. Dragan prvi a za njim i svi prisutni u „Fisu“ zapjevaše i uhvatiše se u kolo.

Oj Kozaro, joj oj Kozaro,

Moja gusta šumo

U tebi je, joj u tebi je

Partizana puno.

Džemal zadovoljno ispi svoje pivo, namignu Draganu u kolu i, prije nego izađe u noć, naredi podređenom.

- Đuro ti ostani na dežuri, ja ću Joza odvesti u „Zagreb“.

Vjetar iz pravca Hreše niz Miljacku je nosio svježinu s Romanije, negdje iz pravca vrbaka na Grbavici čuo se rafal, Udbaš se strese, zakopča svoj kožni kaput, podiže kragnu i pored zgrade Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine požuri ka Koševu. U njegovom velikom stanu u vili preko puta kapele Vidovdanskih mučenika čekala ga je Marta. Džemal se osmijehnu, jezikom obrisa slinavu usnu i ubrza korak.

- Noćas ću joj pokazati. Da upamti dok je živa!

Na ulazu u Ulicu Kralja Tomislava, iz kafane „Koševo“ gorilo je svjetlo. Džemal se neodlučno zaustavi pred ulazom, pomisli na Martine draži, počeša se po sljepočnici i uđe u kafanu. Tamo se već okupilo poznato društvo u redovnoj partiji ajnca.

Odlomak iz romana "Između dva potopa“, Željka Pržulja