Hrišćanski praznik Božić u prošlosti, kao ni danas, nije se mogao zamisliti bez okićenog hrastovog drveta koje uz roj varnica sagorijeva na ognjištu i grije dom u božićnoj noći. U njemu je sabrana sva simbolika starog vjerovanja i hrišćanske religije.

Uprkos globalizaciji, koja danas melje nacionalne kulture i običaje, badnjak i dalje tvrdoglavo opstaje u domovima makar i kao najmanja hrastova grančica ukrašena crvenim vrpcama i žitnim klasjem.

Ljudi koji danas unose badnjak u kuću najčešće ne razmišljaju o njegovoj staroj simbolici, iako su običaji vezani za Badnji dan neopisivo stari. Oni objedinjuju najdrevnije simbole čovječanstva. U njemu su ujedinjeni snaga hrasta i prometejski plamen koji je razbio mrak i ugrijao čovječanstvo.

Po hrišćanskim shvatanjima, badnjak je simbol drveta koje je Josif unio u vitlejemsku pećinu i založio ga da ugrije bogorodicu Mariju i tek rođenog bogomladenca Isusa. S druge strane, etnolozi i antropolozi podsjećaju na to da je poštovanje svetog drveta mnogo starije i da se samo nadovezuje na prastare staroslovenske običaje i vjerovanja.

Drevni običaji i religijska shvatanja porijeklom iz praslovenske zajednice održali su se među Južnim Slovenima bolje nego kod ostalih slovenskih naroda upravo zato što su se spojili s hrišćanskom mitologijom i ritualnom praksom.

Još su antički putopisci opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom. Savremeni naučnici navode da je drevno vjerovanje tvrdoglavo opstalo do današnjih dana u poštovanju posvećenih hrastovazapisa i naročito badnjaka. Zato po selima i danas domaćini s badnjakom razgovaraju, zasipaju ga pšenicom i zalivaju vinom prije nego što ga posijeku, a ukućani svetom drvetu pjevaju "Badnjače, rođače" dok ga unose u kuću.

Familijaran odnos s badnjakom rasvijetlio je etnolog Veselin Čajkanović, koji je u svojim istraživanjima utvrdio da su božićni običaji najbolje očuvali neuništivu osnovu narodne religije  poštovanje kulta predaka.

Po njemu, svečana badnja večera je bila posvećena utemeljivačima porodice i roda, čija je duhovna hrana na onom svijetu bila radost zbog okupljanja potomaka brojnih kao iskre badnjaka. Poslastice i suvo voće koje su djeca s veseljem tražila u slami razbacanoj po podu podsjećala su na to da se ništa ne rađa bez korijena i da plodove koje jedemo dugujemo precima koji iz podzemnog svijeta tjeraju sjeme da klija i razvije se u bogat rod. Zato ni spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagovještaj ponovnog rođenja svijeta koji najavljuju duše svetih predaka koje ujutro u liku položajnika posjećuju dom i pozdravljaju potomke.