Francuski pisac i svjetski klasik književnosti Onore de Balzak, začetnik evropskog realizma, autor stotine knjiga sa više od 2.000 likova, rođen je na današnji dan 1799. godine.

U svojim romanima prikazao je široku galeriju likova iz svih društvenih sredina, raznih temperamenata i karaktera, koje pokreću raznolike pobude od novca do vlasti, od ljubavi i idealizma do slijepih nagona i brutalne eksploatacije.

U umjetničkoj obradi ostavili su trag gigantski obim djela i relativno kratak književni rad od samo 19 godina, tokom kojeg je prodavao i nenapisane ili nezavršene knjige i često stvarao pod pritiskom određenih rokova.

Romani pod zajedničkim nazivom "Ljudska komedija" imaju vrijednost socioloških studija i duboka su kritika francuskog društva. Među njegovim romanima su: "Evgenija Grande", "Čiča Gorio", "Gopsek", "Izgubljene iluzije", "Seljaci", "Rođaka Beta", "Golicave priče" i "Šuani".

Volio novac, slavu i kafu

Balzak je najbolje je pisao kada je morao da vraća nagomilane dugove lihvarima, što je, po pravilu, uvijek bilo u "posljednji čas". Mnogi smatraju da mu je glave došla kafa, koju je konzumirao u neograničenim količinama tokom pisanja kako bi ostao budan.

Pisao je brzo. Pravio je pauze samo da bi popio kafu. Znao je da popije i nekoliko desetina šolja kafe u jednom danu.

Kafa ga je održavala budnog i ona ga je, najvjerovatnije, uz nekontrolisan apetit, odvela u preranu smrt. Imao je 51 godinu kada je umro, 18. avgusta 1850.

Veliki pisac volio je novac i slavu - i to je, prema sopstvenom priznanju, bio njegov osnovni motiv za pisanje. Bavio se temama za koje je vjerovao da su popularne i da će interesovati čitaoce.

Često je pisao i po 16 časova dnevno, uz svijeću, ne bi li što prije objavio svoje djelo. Nije posvećivao naročitu pažnju frazama, slikama i nijansama stilskog savršenstva. Izražavao se često poput najbanalnijih pisaca takozvane narodne literature.

Zbog toga, jedan broj njegovih knjiga i pripovjedaka ostavlja utisak nedovršenosti i neurednosti, ima grešaka u tekstu, a pojedini dijelovi su površni ili nedovršeni.

Ipak, Balzak je jedan od najvećih pripovjedača svih vremena, a mnogi književni kritičari stavljaju ga rame uz rame sa Lavom Nikolajevičem Tolstojom, Fjodorom Mihailovičem Dostojevskim i Čarlsom Dikensom.

Romani za otplatu dugova

Često je pisao samo da bi vratio dugove, trkajući se sa rokovima i nastojeći da preda romane izdavaču kako bi od novca platio rate duga.

Svom prezimenu dodao je plemićko "de" 1830. godine. Od tada se potpisivao kao Onore de Balzak.

Balzak je ulazio u različite poslovne poduhvate koji su mu, umjesto zarade, donosili samo gubitke i dugove. Propao je u poslu sa štamparijom. Nakon tog finansijskog sloma, dugovi će ga pratiti čitav život.

Engels učio od Balzaka

Balzakovi likovi propalih karijerista, nesrećnih ljubavnika, suludih škrtica i deklasiranih dostojanstvenika bonapartističkog carstva predstavljaju uvod u novu modu književnog stvaranja, koja će se po svim evropskim književnostima razviti pod zajedničkim nazivom - realizam.

Onore de Balzak obuhvatio je književnim djelom cijelo francusko društvo svoga vremena - rojalističku aristokratiju, koja se ne snalazi u vrtlogu stvaranja novog društva, kao i nove grube elemente mladih građanskih snaga u rađanju: pustolove, skorojeviće, propalice, činovnike, novinare, advokate, sveštenike...

Balzaka smatraju prethodnicom književnog realizma jer je upotrebljavao detalje, naročito objekata, za ilustraciju života svojih likova.

Poznata je izjava filozofa i marksiste Fridriha Engelsa da je više naučio o kapitalizmu 19. vijeka iz Balazakovih priča nego iz mnogih stručnih knjiga.

Žene kao stepenice na putu za slavu

Balzak je bio racionalan u procjeni života i vodio se materijalnim interesima. Tako je birao i žene - isključivo starije i često dobro situirane.

Poznata je njegova veza sa vojvotkinjom od Abranta, bogatom udovicom koju je upoznao 1825. godine, kada je ona imala 40. Osim svog bogatstva, kojim je platila nešto Balzakovih dugova, vojvotkinja je bila privlačna i zbog činjenice da je prethodno bila ljubavnica austrijskog kancelara Meterniha.

Markiza de Kastri, jedna od najlepših aristokratkinja Francuske tog vremena, odbila je Balzakova udvaranja. Ona je bila jedna od rijetkih koja nije mogla da svari njegovu ružnoću,pošto je Blazak bio niži i imao je viška kilograma.

I to odbijanje teško je pogodilo pisca-zavodnika, koji je tada imao 33 godine i čiji su se dugovi nagomilavali. Osvetio joj se tako što ju je ismijao u svom romanu "Vojvotkinja od Lanžea".

Balzakova fatalna veza bila je sa "Strankinjom". Ona je pisala Balzaku i divila se njegovim djelima. Balzak je odmah odgovorio i "Strankinja" je otkrila svoj identitet. Bila je to Poljakinja Evelina Hanska, udata za jednog barona.

Godinu dana nakon prvog pisma njih dvoje su se tajno sastali u Švajcarskoj. Ostali su zaljubljeni, iako su jedno drugom izgledali deblji nego što im se to dopadalo.

Godinama su razmjenjivali ljubavna pisma i Evelina mu je obećala da će se udati za njega čim njen ostarjeli muž umre. S vremena na vrijeme sretali bi se u raznim krajevima Evrope.

Porok - Balzakova vrlina

Pošto je bio talentovan, Balzak nije lamentirao nad nedostatkom ljepote. Poznat je njegov citat: "Ružnoća ima prednost nad ljepotom - ljepota prolazi, a ružnoća ostaje".

Svoj pogled na ljubav i brak, koji je demonstrirao i u životu, sažeo je u citatu: "Dobar brak je moguć između slijepe žene i gluvog muškarca".

O svom drugom najvećem poroku, nakon novca, Balzak je pisao sljedeće: "Slava je otrov koji treba uzimati u malim dozama".

Onore de Balzak je uzor klasičnog pripovijedanja - on je bio ono što su /dobri/pisci njegovog doba morali da budu - sociolog, filozof i istoričar.

Balzak je jedan od simbola književnosti, sa svim njenim vrlinama i manama.