Srpski književnik Mehmed Meša Selimović, pisac jednog od najvećih romana na srpskom jeziku "Derviš i smrt", preminuo je na današnji dan 1982. godine u Beogradu.

Selimović je završio Filozofski fakultet u Beogradu i do Drugog svjetskog rata bio je profesor u gimnaziji u rodnoj Tuzli.

Po izlasku iz ustaškog logora 1943. otišao je u partizane, a poslije rata je bio direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, umjetnički direktor "Bosna-filma" i glavni urednik izdavačke kuće "Svjetlost". Zbog progona, kojem su ga podvrgli bosanski komunisti, prešao je u Beograd i u njemu ostao do smrti.

Napisao je djela "Derviš i smrt", "Tišine", "Tvrđava", "Magla i mjesečina", "Krug" (nedovršen), "Prva četa", "Tuđa zemlja", "Djevojka crvene kose", "Za i protiv Vuka", "Pisci, mišljenja, razgovori", "Sjećanja" i nekoliko filmskih scenarija.

Meša Selimović bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU).

Roman "Derviš i smrt", jedan od najznačajnijih u srpskoj literaturi, odlikuje se osobenošću tretiranja teme, gustinom opservacije čovjekovog života u tragičnim okolnostima i refleksijama o ljudskoj egzistenciji.

Ovaj roman je inspirisan ličnom tragedijom pisca, pošto je Mešin brat, takođe, partizan, strijeljan krajem rata iz banalnog razloga - uzeo je komad namještaja iz magacina.

Nacionalna pripadnost

Meša Selimović je u nekoliko navrata objasnio svoju nacionalnu pripadnost, a u testamentalnom pismu Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović navodi:

" Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“

Meša Selimović je sahranjen u Beogradu u Aleji zaslužnih građana.

U znak sjećanja na velikog Mešu Selimovića donosimo vam odlomak iz romana "Tvrđava".

“U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa, niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije pravo što joj to nudim, ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno.

Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.
Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom ženom.

– Bez potrebe je mučio i sebe i nju – pobunila se Tijana.
– Trebalo je da nađe ženu s kojom
se neće nikada rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.

Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu.”