Starina Risto Vujović iz Ljubinja decenijama je sanjao da sa braćom i sestrama podigne spomenik ocu Milanu i majci Simani u ljubinjskom zaseoku Radimlja.

I san je ostvario u jesen 2007.  Kad su se na osvještanju spomenika okupila Ristina braća i sestre ustanovili su da njih šestoro zajedno imaju 506 godina!

Nije onda ni čudo što im je u toj prilici najmlađi, 77-godišnji brat Mladen bio vozač…

Jedinstven slučaj iz 2007: Ilinka, Mladen, Cvija, Danilo, Risto i Mileva na grobu oca i majke u žrvanjskom zaseoku Radimlja

Desi se tako nešto u Hercegovini i tiho i spontano, a onda neočekivano taj događaj pređe u priču i pripovijeda se, pa vrijeme priči ne može ništa. Ona mu se opire i živi uprkos prolaznosti i prolaznicima. Živi baš, kao i ova što ćete je čuti, a desila se prije 13 godina… i ovako:

Bješe to, na neki način, kao u Šijanovom filmu “Maratonci trče počasni krug”! Samo što su “naši maratonci” –  autentični, pravi. I oni su zatvarali jedan, i jedinstven životni krug. Krug kakav Hercegovina nije upamtila! Niti će ga više ikad moći vidjeti i ponoviti, jer su nove hercegovačke porodice listom malobrojne!

Šestoro braće i sestara Vujovića iz ljubinjskog zaseoka Radimlja, podigli su u jesen 2007.  spomenik “mami i tati” – te došli da ga osvještaju. Njih šestoro braće i sestara imađahu tada skupa 506 godina!!!

– Baš tako! – potvrđivao nam je i onda najstariji među njima, 95-godišnji Risto Vujović.

– Ni ja u mom dugom vijeku ne pamtim ovako nešto, čak ni u pričama slično nisam čuo… Međutim, spoznavši da mi se život polako bliži kraju, pozvao sam braću i sestre i kazao im da bi bio red da i mi našim roditeljima, ocu Milanu i majci Simani, podignemo spomenik. Složili su se, dali priloge… Kad je spomenik bio zgotovljen i na red došlo osvještanje, Mladenu sam – u Beograd – kao najmlađem među nama – (ta samo mu je 77 godina) – poručio da će biti vozač: da doveze 80-godišnju Ilinku (udatu Dangubić) iz Beograda, te da okrene preko Smedereva i prihvati Danila (85) i Milevu (82) godine, udatu Sikimić. U Ljubinju smo ih dočekali ja i naša sestra Cvija (udata Žarković, iz ljubinjskog sela Uboska), kojoj je 87 godina! Saberi godine, i vidjećeš – tačno 506!!!

Risto tu kratko zastaje, nešto pogledom traži po kućnoj vitrini, ustaje, pa dohvata uokvirenu staru fotografiju.

– Evo, vidiš ovu crno-bijelu sliku. Slikali smo se 1947. Nas petoro braće Vujovića. Tu su još i naša dva brata Radoslav i Novica, što su poslije živjeli i nažalost umrli u Kikindi. No i nas trojica preostale braće nikad se za tih 60 godina nismo poslije zajedno okupili za stolom!  Viđali smo se pojedinačno, ali, ponavljam, nikad više zajedno – sve dok se, evo, nedavno nismo opet zagrlili i mi međusobno, i sa sestrama! Život i porodične obaveze su nas uvijek nekako sprečavale da se skupa sretnemo. Spojio nas je onda ovaj spomenik roditeljima! Pa da nije ništa više drugo učinio – dovoljno je učinio! Da ne bi među nama ostao bilo kakav nesporazum, na spomeniku smo napisali samo: „Spomenik precima podižu njihovi potomci”. Samo to. Tako da o ovom našem neobičnom sretanju na njemu neće ostati nikakav trag.

Ni o koječemu drugom nije ostao trag nigdje do li u Ristinom sjećanju, i na zajedničkoj fotografiji snimljenoj tom prilikom, koju i vama predočavamo.

– Sjećam se – pričao nam je Risto tom prilikom – kad je uz Prvi svjetski rat udarila glad na Radimlji, tom zaseoku ljubinjskog sela Žrvanj. Otac Milan živio je u zajednici sa svojim stricem Lukom. Bilo nas je osamnaestoro čeljadi pod krovom!!! Bavili smo se stočarstvom, imali smo brašna u ambarima, ali ga nismo smjeli pokazivati. Narod je gulio kljenovu koru, tukao je i od nje pravio hljeb. Narod je jeo razne trave i biljke samo da bi se održao u životu. I mi smo ispekli jedan kljenov hljeb – i držali smo ga u prozoru; da ga vide svi koji nam u kuću dođu: i seoski knez, i žandarmi, i ostali… A krijući smo pekli pravi hljeb i krijući ga jeli… U godinama gladi bješe opasno da te vide kako jedeš pravi hljeb!!! Mogao bi te zbog njega ubiti, mogao bi ti kuću napasti, porodici oteti sve brašno iz ambara! Nisi smio pokazati da ga imaš… A vjeruj mi na riječ; onaj kljenov hljeb bio je toliko opor i težak, bez ukusa, da ga ni kerovi nisu htjeli jesti kad bi im komad bacio. Ljudi su morali. To je bila cijena opstanka!

Kad su minule godine “ilegalnog jedenja pravog hljeba” Risto je 1921, kao devetogodišnjak, krenuo u ljubinjsku osnovnu školu, školu koja tada nije bila obavezna – i u koju, dobro to pamti, nije išla nijedna djevojka, ni iz jednog ljubinjskog sela! Danas je sve drukčije.

I Ristina braća i sestre, čak i crticama iz biografija, otkrivaju da su u Hercegovini samo seobe stalne. Još  prije Drugog svjetskog rata Novica je odselio u Makedoniju – u selo Karaorman kod Štipa. Kasnije mu se pridružio i brat Novica, koji je služio vojsku na granici s Bugarskom, a potom su im iz Radimlje došli i brat Mladen i sestra Ilinka – da bi u Štipu išli u školu. Tu ih je zatekao rat. Kad su Bugari ušli u grad, pričali su, istjerali su sve doseljenike iz kuća, onda ih mjesec dana držali u željezničkim vagonima – potom odvezli u Boljevac. Nakon oslobođenja Vujovići su iz Boljevca prešli u Kikindu. Radoslav i Novica tamo ostali za stalno. Mladen je otišao u Rumu, oženio se jednom Banjalučankom, te preselio u Beograd… Danilo odselio u Smederevo; poslije je, sa ženom, neko vrijeme radio u Francuskoj, pa se vratili u Smederevo…

Eto, valjda je sad jasno zbog čega je Risto, kao najstariji, uvijek čeznuo, a nikad nije mogao, da okupi braću i sestre na jednom mjestu – na makar jedan dan, u svojoj kući kraj Prebilovačkog puta u Ljubinju!

– Znate – objašnjavao bi – u ovim godinama mi iznebuha, dolete slike iz đačkih dana. Sjetim se desetina i desetina lica iz školskih klupa, mlađih i starijih od mene… Pa sa nekim nejasnim strahom zaključim da odavno od njih niko nije živ, osim mene… Da nigdje okolo nemam svog vršnjaka. Zato  sam još više čeznuo da mi je da još jednom vidim moju braću i sestre na okupu. Da mi u ovaj život vrate makar malo topline… Ne znam na koga sam povukao ovu dugovječnost. Valjda je, i meni i mojoj braći i sestrama, došla po majci Janjuši (iz roda Janjića). Otac Milan nam je živio 65, djed Risto Vujović, što se zvao isto kao ja, samo 45  godina!

I, eto, kad nas već nisu mogli okupiti roditelji za života, okupio nas je spomenik koji smo im podigli.

Kratak je bio taj jedan običan sunčani jesenji dan, te sada već davne 2007, da se braća Vujovići i njihove sestre ispričaju o svemu. A opet  dovoljno upečatljiv i dug da ga, ne samo oni – nego i sva Hercegovina koja je za njega čula – neće zaboraviti.

Pamtiće ga i prepričavati kao nešto neobično, jedinstveno. Nešto što se uistinu u Hercegovini više ne može  ponoviti!!! A vrlo malo je vjerovatno da biste nešto slično mogli zabilježiti i u široj Evropi.

Zato, nemojte se začuditi ako jednom, kad ova ograničenja s kretanjem prođu, hodeći kamenitom zemljom Hercegovinom  čujete: „Bilo je to one godine kad se na Radimlji skupi šestoro Vujovića da ocu i majci podignu spomenik”.

Jer, doista je tako bilo…

I vrijedno je da se pamti.

Recitator u stotoj godini!

Nakon što je pet godina zaredom Risto Vujović bio najstariji Ljubinjac, u  nedjelju, 23. septembra 2012. proslavio je 100. rođendan!!!

U porodičnoj kući, gdje je živio sa unukom Miloradom Mišom Vujovićem i njegovom porodicom, prve čestitke uputili su mu sinovi  rođaka Marka Janjića – Ljubinjci Slaviša, Danilo i Dragan, donijevši mu i tortu na kojoj je pisalo: „Srećan 100. rođendan“.

A potom nam je unuk Mišo predstavio i ostale čestitare sa raznih strana. Bili su to: unuci  Dragan i Siniša Bajat (iz Ljubinja), Njegomir i Miomir Bjelica (iz Trebinja), Milenko Bajat iz Kleka kod Zrenjanina i unuka Biljana Kovač iz Ljubinja. Zatim snahe od  sinova: Kova Vujović i Smilja Vujović (iz Ljubinja),  pa snahe od unuka: Silvija Vujović i Mirjana Bajat (iz Ljubinja), Biljana i Snježana Bjelica (iz Trebinja). Te, praunuci i praunuke: Arsenije, Ksenija, Anastasija i Teodora Vujović (iz Ljubinja), Sergej i Božidar Bjelica (iz Trebinja), Dušica, Kristina i Slobodan Kovač (iz Ljubinja).

Čestitali su mu i sestra Cvija (Vujović) Žarković iz Uboska i sestrić Borko sa porodicom, kao i otac nevjeste od unuka Miše, otac Silvije Vujović, Viorijan Nistor iz Kleka kod Zrenjanina, kome je i ovo rođendansko slavlje bilo jedan od povoda da dođe u Ljubinje.

Svima je to bio prvi put u životu da prisustvuju slavlju što ga slavi jedan stogodišnjak, rođen 23. septembra 1912.

Potpisnika ovih redova najviše je iznenadio kad mu je u mikrofon izrecitovao dugu pjesmu o rataru Jovana Jovanovića Zmaja, što ju je pamtio još od prvih razreda osnovne škole. Cijelu i bez greške… tako da je tonski snimak recitatora u stotoj godini nekoliko puta emitovan u programu Radio Trebinja. Ni tom prilikom nije propustio da kaže kako će srećan otići sa ove zemlje jer je sa braćom i sestrama podigao onaj spomenik ocu i majci.

Risto Vujović preminuo je 1. marta 2013. i sahranjen je na porodičnom groblju na Radimlji.