Ramazan šerif mubarek olsun.
Glasnije od topa sa Žute tabije odjekuju poruke ljubavi, podrške i vjerske tolerancije.
Srbi čestitaju početak ramazanskog posta, Bošnjaci se zahvaljuju. Uskoro će Vaskrs, pa će se uloge promijeniti.
Multikulturalizam i sloboda ispovijedanja i upražnjavanja običajnog vjerskog naslijeđa dosegli su civilizacijski maksimum.
Eh, a nekada se to nije smjelo. Nego si ćutao i krišom slavio. Kakva čestitanja, trice i kučine.
Sjećam se tog mraka osamdesetih...
Badnji dan, 1988.
Samo da me mater ne vidi, odraće me od batina što sam se omrsio, na glas razmišljam dok krišom jedem koricu upravo otkinutu sa božićne zaoblice.
Samir je skoro na minut prestao okretati ražanj, kako bi mi omogućio da se dočepam plijena veličine papira A4 formata. Kao najstariji dječak iz zgrade imao je čast da okreće jagnje. Meni nisu dali, zamislim se, pa ga izgorim. Bojazan da će me stari viđeti ne postoji. On, Veljo, čika Neno i Smajo već odavno ne vide ništa.
- Romanija podgojila momke, odjeknu pjesma iz Veljovog grla. Podržaše ga i ostali, do te mjere nerazgovjetno da pomislih "i nije vam neka planina, ako ste vi ti podgojeni momci."
Kafu, koju im je iznijela teta Marija, su više prosuli, nego popili. A i kako da je piju, kad u jednoj ruci drže cigaru, a u drugoj flašu "sarajevske".
Marija živi sama, daleko od rodnog Metkovića, nema muža, ni djecu, kaže da joj je naša zgrada jedina porodica.
- Srećan Badnji dan, nazva Mejra. Pošla je da traži Senada.
- Ne, nisam ga vidio, neubjedljivo slagah, iako znam da puši sa Batom iznad garaža.
S prvim mrakom me hvata polazničko uzbuđenje.
Od pola šest ujutru polaznici ispune zgradu. Ja idem kod čika Nena, Bejra kod Vukice, Dragan kod Velja. Imam tri kuće, pa ćemo u Goroviće kod babe.
O, sigurno će nas natjerati da ubacujemo sijeno na štalu, kaže valja se do podne.
Na "Božji dan" ćemo u Saraj'vo, na ćevape kod "Želje". Volim Baščaršiju, jedva čekam da porastem pa da idem sam, a mogao bih i sada, nije me strah...
Porastao sam i rijetko idem u Saraj'vo. Danas me je već strah...
Strah da ću ispred Begove džamije sresti Senada u kratkim pantolama ili Aidu, Smajovu kćerku, pa da je ne prepoznam ispod hidžaba.
A i Božiću se sve manje radujem, ispred zgrade više nema Velja, Nena, Vukice, Mice, Marije...
Okreću se tu i tamo zaoblice po Koranu, okreću ih oni koji osamdesetih nisu. Možda nisu smjeli ili im se nije slavilo. Srećom, danas smijemo sve. Zato nam i jeste ovako dobro i nama i bogu s nama, vjernicima...
Piše: Davor Cicović
