Donosimo odlomak iz knjige „Djeca koju nije volio svijet“, autora Bojana Vegare.

„Kad se nisu htjeli igrat sa mnom te 1984. godine, sazanao sam da sam Srbin. Kad me nogom u stomak šutnuo komšija Dževad, na Vidovdan 1989. iznerviran premijerom filma Boj na Kosovu, saznao sam ko su komšije.

A onda sam 1992. godine postao agresor. Morao sam da bježim i od prvih dana rata nisam na svom.

Svi koji su ostali u mom kraju su preživjeli neviđenu golgotu.

Dovoljno je reči, da su svi muškarci odvedeni u koncentracioni logor Silos u Tarčinu. Silos je raspušten tek 27. 1. 1996. i najmostruozni je logor u proteklom ratu. Komšiju Špiru su zaklali. Komšiju Anđelku silovali, dok su malom Goranu držali pištolj ustima i tugli ga. On se od te noći nije nikad oporavio. Čak su i moju babu od 70 godina zatvarali. A babinu sestru Jelku su tukli dok nije crkla od bola. Ali i tuge za sinom i mužem od kojih je djeli žica logora Silos i čije krike sluša danima. Rat sam proveo u opkoljenim Hadžićima i sa brda su nas ubijali svaki dan. Četri godine u duplom obruču, mjesecima bez struje, vode. Predeveranih stotine ofanziva, granatiranja i zasipanje uranijumom. Danas komšije obilježavaju Dan opsade i početak agresije. Te kažu, da sam nekog držao u opsadi i blokadi.

Kažu i da sam genocidan.

Kazujte vi šta hoćete, ne zamjeram. Pamtim vam ja. Pamtim vam i u glavi imam. Pa i sliku đeda Drage poslije razmjene, kad ga u ćebetu u stan unesošmo. Pamtim vam onih njegovih 35 kila. Pamtim i mrtve vršnjake. Pamtim vam trag krvi mrtvog druga. Pamtim svaki krik majke i svaki ranu očeva. Pamtim svaki jebeni dan rata, svu vašu podlost i laži. Jedino ne pamtim zapaljenu crkvu Svetih apostola Petra i Pavla. Ne pamtim, jer imam sliku. Evo te slike, koja je živi dokaz multietičnosti i suživota u Sarajevskom polju. A prije svega podsjeća me da sam agresor i to na zemlju u kojoj Srbi žive od pamtivjeka.“