U 88. emisiji "Razbuđivanje" gostovao je bio Bojan Vegara, prijeratni stanovnik sarajevske opštine Hadžići.

Bojan je rođen 1980. godine u Sarajevu, odrastao je u Hadžićima. On je osma generacija svoje loze koja živi(la) na tom prostoru Sarajevskog polja. Na to imanje došli su iz Uloga, nakon propasti ustanka Pere Tunguza, jer nisu htjeli da prihvate islam.

Još kao dječak Vegara je saznao šta je po nacionalnosti, jer je živio u muslimanskom okruženju, pa komšijska djeca nisu htjeli da se igraju sa njim. Već krajem juna 1989. dobija batine od komšije koji je stariji od njega 20 godina, jer "nije htio da mu donese loptu", a pravi razlog je bio taj što su muslimani nakon prikaza filma "Boj na Kosovu" otvoreno pokazivali mržnju prema Srbima.

Njegovi roditelji su radili u Sarajevu i imali dobra primanja, oni nisu ni slutili šta se zapravo sprema, jer nisu željeli rat.

Ipak, 1992. godine u proljeće baba ih je sve odvela u crkvu o Vaskrsu nakon posta da se pričeste te Bogu pomole da prežive zlo koje je neumitno dolazilo.

U blizini imanja Vegara bila je velika kasarna JNA, ona je na početku rata ulivala nekakvu sigurnost. Međutim, kada je kasarna u maju 1992. godine pala u ruke muslimanskih paravojnih snaga tj. predata, ni Vegare više nisu bile sigurne u svojoj kući.

Video: HelmCast

Muslimanski paravojnici su u Opštini Hadžići masovno "pretresali" kuće Srba, zapravo pljačkali, silovali i kidnapovali... Njegov deda Drago je utamničen u državnom logoru "Silos" u naselju Tarčin. Tamo je tučen i izmoravan glađu i žeđu, spavao na betonu... Slobodu je ugledao tek krajem decembra 1992. kada je izašao sa svega 35 kikograma. Oporavak je bio težak. Rat je već uveliko trajao, a lijekova nema.

Bojan Vegara je sa majkom i bratom otišao kod očeve sestre, tetke Mire, koja je živila u zgradi, u centru Hadžića. Tu počinje pakao od djetinjstva, jer sloboda kretanja je bila ograničena na stan: hodnik, kupatilo, soba... Struje je vrlo rijetko bilo. Tehnička voda je stizala u cisternama, a za pijaću vodu je morao ići na vrelo sa majkom rano izjutra da ih ne vide muslimanski snajperisti.

Najteža stvar koju je imao u ratu jeste ubistvo komšijskog dječaka Gvozdena, koga je raznijela granata sa muslimanskih položaja. To mu je jako teško palo, jer je njegov leš vidio kada su ga iznosili. I sam Vegara je bio nebrojeno puta u vrlo opasnim situacijama, jer je smrt vrebala iza svakog ćoška. Zime su bile hladne, spuštalo se ispod 15 stepeni Celzijusovih ispod nule.

Njegov otac je bio na položaju, kao borac Igmanske brigade, iako je imao dobre poslovne ponude u Srbiji, nije htio da ostavi svoju porodicu i zavičaj.

Krajem 1993. godine u Hadžiće dolazi jedna američka novinarka koja je snimila na stotine slika i napravila preko 10 priloga o srpskim mališanima u ratom zahvaćenom Sarajevu. Vratila se u SAD poslije nekoliko nedjelja. Stiglo je pismo od nje u kome se kaže da nijedna američka TV stanica ili medijska kuća nije htjela da prikaže njene slike i priloge. Tražili su joj da sve to "premontira" i da navede da se radi o muslimanskoj djeci, što je ona odbila. Na kraju pisma zaključuje: "Vi ste djeca koju ne voli svijet".

Tri i po godine su mu prošle u najvećoj bijedi i neimaštini. Rižu tj. pirinač je omrznuo i dvije decenije nakon rata to nije mogao da okusi. Crveni krst je dijelio hranu tj. konzerve stare po 50 godina.

O Aranđelovdanu 1995. majka mu veli da je rat završen, jer je potpisan Dejtonski mirovni ugovor, po kome su oružani sukobi u BiH okončani. Iako se on u tom momentu radovao, majka je plakala. Cijena "mira" bila je da Sarajevo pripadne muslimanskoj strani. Tada je doživio šok! Nije mogao da vjeruje da nakon 35 ofanziva muslimanske tzv. Armije BiH na Sarajevo, mora da napusti rodni dom. Iako je muslimanska strana imala i više ljudstva, povoljniji položaj i artiljeriju, srpski borci nisu uzmakli ni metra.

Jedan potpis predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića u Dejtonu je vjekovna ognjišta sarajevskih Srba pretvorio u uspomenu. Još jedna velika izdaja Srba sa zapadne strane Drine. Uslijedila je zima puna straha i neizvjestnosti, gdje su prijetnje muslimanske strane o osveti bile svakodnevne. Upravo to je navelo stotine hiljada Sarajlija da odu sa svog kućnog praga početkom 1996. godine, ali i da ponesu sa sobom mrtve. Bila je to najtužnija kolona u istoriji Sarajeva - kolona živih i mrtvih.

Vegara dolazi sa porodicom u Bratunac u Srednje Podrinje, mjesto koje je takođe tokom rata u BiH imalo ogromna stradanja od hordi Nasera Orića i muslimanske 28. divizije. Oporavak nije bio lagan, niti je bilo lako zaboraviti svoju kuću.

Prije desetak godina je počeo da piše na svom Fejsbuk profilu priče o djetinjstvu i ratu, koje su uobličene u knjigu u proljeće 2025. godine. Naslov je više nego upečatljiv "Djeca koju nije volio svijet".

Knjiga je našla svoj put ne samo na Balkanu, već i širom planete. Krenule su promocije, već ih je bilo po BiH i Crnoj Gori... na jesen dolazi u Srbiju, da svjedoči i razbija predrasude i jednostranom viđenju rata u BiH.

Autor i voditelj: Milan Čučković