Uvijek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisati.

Kako i da ne oplačem, kad pišem, o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku?

Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu?

Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu hrabrost.

Danas te naše četiri godine ljudima djeluju kao nezamislivo čudo.

Jer, nisu te četiri godine kratke i male, pod raketama, granatama, snajperima, brovinzima i ostalim vrstama vrelog čelika.

Nisu nimalo kratke, kad si u duplom obruču, bez struje vode i kad danima jedeš rižu i konzerve iz šezdesetih godina.

Nisu ni dani dugi, kad sve gori, kad gruva, da ti svu utrobu trese.

Nisu ni noći, u kojima vatra i vreo čelik razveju mrak i tjeraju san.

Nisu dugi ni trenuci u kojima vidite komade raznijetog mesa i krv mrtvog druga.

Nije teško ništa što se u vječnost piše i pamti.

Sramota je takva vremena i takve junake ne pamtiti.

A meni su danas pred očima prošli svi junaci, sve bitke i svi oni ratni dani.

Prošle mi sve face živih i mrtvih, svi mladi, lijepi, baš, kao da su sveti.

Kako danas opisati ekipe momaka iz tvoje ulice, koji se i dan i noć bore na kraju grada, da nas ne pokolju do zadnjeg uva?

Kako nekom pričati o Tinovu, Crvenim stjenama, Žuči, Kasindolskoj, Nedžarićima, Otesu, Igmanu, Jevrejskom groblju? Kako nekom objasniti, da su tu tekle hiljde litara krvi i da borbe mjesecima nisu ni za sekund stale?

Kako da vam opišem ratnike iza čijih leđa u prvoj zgradi su žene i djeca, koje od zvjeri brane.

Kako da vam kažem, da nikog imali nismo, osim braće iz Zenice i jedne čete dobrovoljaca Rusa, te tek pokojeg dobrovoljca iz Srbije?

A čitav svijet na nas navalio.

Možda su u pravu kad nam brane i tuže nas, što o tim vremenima pričamo, jer ko bi nam i vjerovao.

Kako da povjeruju da postoje ljudi koje čitav svijet napadne, a oni pobijede?

A onda sve pobjede i sve svoje što imaju daju za srpstvo i Republiku Srpsku.

Kako da vam pričam o junacima, koji mi danas pred očima hodaju i o kojima se ni danas ne smije pisati?

A kako da vam kažem ko su Boro, Dare, Šaka, Žuti, Mara, Jova, Veljko, Cober, Sinke, Proda, Vlado, Teša, Vela, Vojvoda, Miloš, Zveki, Pankso, Zonza, Saša, Živko, Soko i sve naše ćaće, đedovi, majke, babe, braća i sestre?

Kako da vam ne govorim o Munjama, Gardi, Bijelim Vukovima, Specijali, o četnicima Aleksinim, Vasketovim, Brnetovim, o svim interventnim jedinicama, četama i bataljonima i brigadama?

Kako da mi suze ne teku kad pišem o junaštvu Tome Veljančića, Bore Radića, Miće Vlahovića, Bore i Darke Krsmanovića, Zorana Borovine, Srđana Kneževića, Živka Lojanice, đeda Alekse Krajišnika i svim onim zananim i neznanim junacima i svetim ratnicima?

Kako o Đeneralu da pišem, o popu Žutom, o Risti Đogi, o doktoru Lazi?

Kako da mi se svaka dlaka ne naježim kada se sjetim Kazana, Silosa, Viktor Bubnja, Hrasnice i svih mjesta sazdanih od jecaja, suza, udaraca, silovanja, ponižavanja, gladi, vaški, gnoja, izmeta i oholosti komšija?

Kako kad danas sud BiH goni?

Kako kad Srbi na ćevape u Sarajevo idu?

Kako kad mi je 158 kilometara od Sarajeva u Republici Srpskoj prvi komšija musliman?

Kako kad mi je na poslu šef musliman?

Kako kad logoraše vodi svjedok tužilaštva BiH?

Kako kad se dezerteri i profiteri na Malom Zejtinluku slikaju i govore drže?

Kako kad najveći heroji bez počasnog plotuna i govora pod crnu zemlju idu?

Kako kad nas sloboda i danas muca?

Ne znam kako, pravo da vam kažem, osim ovako sa suzama i pokojim slovom.

Ali, znam, da mi suze od tuge i radosti zajedno niz lice idu u ovim danima.

Danima, u kojim sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva.

I, eto, tako je svake od ovih prošlih 27 godina i baš svaku suzom zalijem.

Ali, nisu mi te suze teške i bolne, jer u tim danima znam, da sam sa svim svojim sugrađanima, rodbinim, prijateljima, živim i mrtvim i da se sjetimo jedni drugih i svih naših muka, stradanja, ali i ljubavi, sabranja i kamare smijeha.

A Boga mi i sa svim slavnim precima, svecima, mučenicima, logorašima, u svim onim seobama, zbjegovima, sa svim onim hristoljubivim ratnicima od Kosovskog boja, pa do naših junačkih dana.

Autor: Bojan Vegara, 5. mart 2023. godine