Rat sam proveo kao i svi stanovnici Srpskog Sarajeva u duplom obruču, bez osnovnih sredstava za život i pod neprekidnim granatiranjem i pucnjavom. Ideju da pišem sam dobio na osnovu laži druge strane o opsadi Sarajeva i kad sam vidio da su neka imena naše djece na spisku poginule djece grada Sarajeva predstavljene kao žrtve srpske agresije. Najteži trenutak u ratu mi je bio kad sam vidio mrtvog druga, a majka mi je rekla da sam od tog dana postao neko drugo dijete.

Rekao je to, između ostalog, u intervjuu "Glasu Srpske" pisac Bojan Vegara, autor knjige "Djeca koju nije volio svijet", a koja je proteklih sedmica izazvala veliku pažnju publike u Republici Srpskoj, a naročito u sarajevskom kraju.

U razgovoru za "Glas" Vegara otkriva kako je napisao ovu knjigu, vraća sjećanja na ratna vremena i ukazuje na zaborav kojem smo skloni. 

GLAS: Gdje Vas je zatekao rat, gdje ste ga i kako proveli?

VEGARA: Sami početak rata me zatekao u Pazariću, ali odmah sam prebačen u Hadžiće kod tetke. Odatle sam u konvoju otišao za Crnu Goru, potom u Srbiju da bi se krajem ljeta te 1992. godine ponovo vratio u Hadžiće gdje sam proveo čitav rat. Taj rat sam proveo kao i svi stanovnici Srpskog Sarajeva u duplom obruču bez osnovnih sredstava za život i pod neprekidnim granatiranjem i pucnjavom. Taj život je danas nezamisliv i teško opisiv onima koji ga nisu osjetili. Život u hodnicima i podrumima, te neprekidna strahovanja i prisustvo smrti su bili svakodnevni. Ginulo se svaki dan i bili smo laka meta za neprijatelja. Nije bilo struje i vode, a hranila nas je međunarodna zajednica starim konzervama.

GLAS: Otkud ideja da napišete ovu knjigu u čijem se naslovu krije sva tragika i tuga upletena u sudbinu djece Srpskog Sarajeva?

VEGARA: Ideju sam dobio na osnovu laži druge strane o opsadi Sarajeva, ali i kad sam vidio neka imena naše djece na spisku poginule djece grada Sarajeva i to predstavljene kao žrtve srpske agresije. Svjestan dara počeo sam da pišem ovu knjigu, jer za nas niko nije čuo.

GLAS: Kako su živjela i šta su radila djeca, Vaši drugari, tokom rata u Hadžićima i ratnom Srpskom Sarajevu?

VEGARA: Mi smo živjeli u nehumanim uslovima. Bez struje i vode, bez osnovnih sredstava za normalan život. Igrali smo se oružjem i ostalom vojnom opremom, a dane smo provodili u mračnim hodnicima i podrumima. Neprekidan strah od smrti obilježio je naše odrastanje i borbu za goli život. Ali, istovremeno, u tim uslovima rodile su se ljubav i povezanost među nama kakve nemaju druge generacije. 

GLAS: Šta Vam se najviše iz ratnih Hadžića urezalo u sjećanje i koji su Vam bili najteži trenuci?

VEGARA: Najteži trenutak je bio kad sam vidio mrtvog druga. Majka kaže da sam od tog dana postao neko drugo dijete, a ja znam da punih šest dana nisam spavao. Mislim da sam taj dan izgubio strah. Podjednako me potresla i smrt druge djece, kao i prizori Srba koje bi razmijenili iz muslimanskih logora. Slika djeda nakon razmjene sa 34 kg mi je i sad jako vidljiva i to su neke traume koje i dan-danas lako potresu čovjeka.

GLAS: Puno se priča o "ubijenoj djeci Sarajeva" koja imaju i izgrađen spomenik. Da li ikoga zanima i koliko se zna o ubijenoj djeci Srpskog Sarajeva tokom rata koje je bilo u dvostrukom obruču?

VEGARA: Izgleda da osim nas odraslih u tom dobu i naših najbližih, nikog ne interesuje priča o stradaloj srpskoj djeci. Nigdje nismo pomenuti, pa čak ni u Srbiji gdje se o ratu u Sarajevu prati narativ međunarodne zajednice. To me jako boli, jer izdržali smo što nije niko da bi danas bili zaboravljeni. 

GLAS: Prvu promociju knjige održali ste u Istočnoj Ilidži. Zašto ste odabrali Istočnu Ilidžu i kako je knjiga prihvaćena?

VEGARA: Istočna Ilidža je odabrana, jer je ona meni ipak najbliža iako živim u Bratuncu. A mi iz Hadžića i sa Ilidže smo bili jedno u tom ratu i jedni drugima u pomoć dolazili, pa kad nema više mojih Hadžića ostala mi je Istočna Ilidža i zaista sam od strane opštine podržan i prepoznat kao neko čije djelo zavređuje pažnju. Prva priča počinje 1. marta 1992. godine, a zadnja je kad pravimo od neke štale kuću u Bratuncu. Sve ostale priče su o ratu i tom ratnom životu prije svega nas djece i civila.

GLAS: Da li ste nakon rata išli u Hadžiće, a ako jeste kakav Vam je bio osjećaj, a ako niste zašto niste?

VEGARA: U rodni kraj sam otišao svega nekoliko puta. Ne idem, jer više tamo ne pripadam. A dovoljno je napomenuti da od 7.000 Srba, koji su živjeli do 1992. godine na opštini Hadžići, sad živi devetoro u gradu, a 25 na opštini. Jednostavno etnički smo očišćeni.

GLAS: Koliko po Vašoj ocjeni djeca u Republici Srpskoj znaju o onome kroz šta su tokom rata prošli njihovi roditelji i koliko se posvećuje pažnje kulturi sjećanja?

VEGARA: Djeca vrlo malo znaju i malo je ta priča zastupljena u institucijama. Sve što znaju, ne uče u školama već od roditelja. Nije se puno promijenilo od vremena u kojem sam ja odrastao.

GLAS: Da li ste nakon rata ikada imali priliku da se vidite ili čujete sa američkom novinarkom koja se družila sa djecom Hadžića i koja je na neki način dala naslov ove knjige i koliko ste danas u kontaktu sa drugarima iz ratnih Hadžića i gdje su sada?

VEGARA: Nismo u kontaktu i nakon rata smo ga izgubili. Njeno pismo u kojem nam piše da niko od medija u Americi nije htio priču o nama bio je zadnji kontakt s njom. A zadnja rečenica pisma koja glasi "vi ste djeca koju ne voli svijet" kumovala je imenu knjige i mi zaista jesmo djeca koju ne voli svijet.

 Piše: Željka Domazet