Sela oko Bosanskog Grahova puna su starih neženja, ali Borislav - Boro Galić (61) nije jedan od njih. U mladosti je, priznaje, bio lola, nije mu ženidba padala ni na kraj pameti, ali kad je prevalio pedesetu odlučio je da okrene list. I dao se u potragu za Crnogorkom Saškom, svojom ljubavi iz mladosti.

Desila se priča sa hepiendom, kao iz zaboravljenih starih romana.

– Nije da svih ovih godina nisam mislio na Sašku, ona je, ako ćemo pravo, ljubav mog života. Ali, kad sam bio mlad, nisam bio svjestan šta žena može značiti u životu muškarca – priča Boro.

Do pameti je došao tek kad je preko glave preturio rat, ranjavanje, izbjeglištvo i turobni povratnički život u opustjelom selu.

– Vratio sam se, među prvima, prije 20 godina. Prvo sam boravio u razrušenom Grahovu, dok u mom selu Maleševci nije obnovljena elektro-mreža i stvoreni kakvi-takvi uslovi za život – priča Boro.

U selu je zatekao srušenu kuću i devastirano porodično imanje. I rijetke komšije i rođake, mahom starije ljude, koji žive sami. Nema u Maleševcima nijedne mlade porodice, nijednog djeteta.

Više od borbe za goli život Boru je mučila samoća. I saznanje da će mu, kako dani i godine prolaze, biti sve teže.

– Prije deset godina sam prelomio i pozvao hotel u Herceg Novom, gdje smo u mladosti Saška i ja radili i gdje smo se upoznali 1985. godine. Našao sam našeg starog šefa i klupko je počelo da se odmotava – priča Boro.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Baka sa 21 unučetom

Ispostavilo se da je Saška odavno promijenila prezime, da je udovica i da ima odraslu djecu i 21 unuče. Nije slutilo na dobro, jer odmah su se pojavili komentari tipa: ne priliči baki, koja ima toliko potomstvo, da se ponaša kao šiparica.

Ali, Saška Bulatović (56) je čvrsto odlučila da kaže „ne“ tradicionalnim stegama. I da pruži još jednu šansu staroj ljubavi.

Napustila je rodnu Crnu Goru i došla u BiH, da u malom i skoro pustom povratničkom selu muze krave i pravi sir i kamjak. I da sa svojim Borom kući kuću ispočetka. Kao da su tek zakoračili u tridesete.

– Nisam ja ovdje prvi put vidjela selo i krave; porijeklom sam iz okoline Berana, iz stočarskog kraja – kaže Saška.

Bila je mlada djevojka, nije ni dvadesetu napunila, kad se „spustila“ na more, da radeći u hotelskoj kuhinji zaradi koji dinar. I tu je 1985. mlada kuvarska pomoćnica Saška upoznala stasitog, tek nešto malo starijeg, konobara Boru. Dogodila se ljubav, ona nevina, mladalačka. A onda ih je život odveo na različite strane.

– Boro se vratio u Bosnu, a ja sam se uskoro udala i već naredne godine rodila prvo dijete, a potom još četvoro. Došli su i unučići, a moj suprug je, nažalost, umro – priča Saška.

Godinama, kaže, nije čula ništa za Boru. Sve do onog sudbonosnog telefonskog poziva.

A Boro je u međuvremenu konobarisao po gradovima, morima i planinama, šacovao ženske i rijetko dolazio u rodni kraj. Nije se ženio i nema djece.

– Završio sam u mladosti ugostiteljsku školu u Beogradu i radio sam, sve do rata, po cijeloj bivšoj Jugi, pa i u inostranstvu. Čak sam i do Libije stigao – priča Boro.

Život u slozi

Saška vragolasto dobacuje da se nje, izgleda, sjetio tek kad je ostario i potrošio sve pare.

Ni danas Saška i Boro nemaju para, ali imaju jedno drugo. U braku su skoro osam godina. Dobro, nisu vjenčani, ali šta bi drugo bili odrasli muškarac i žena, koji žive zajedno, u ljubavi i slozi, nego supružnici.

-Moja supruga je izuzetna žena. Dobra, vrijedna, kućevna. U stanju je da radi cijelu noć, da priprema sir, kako bi zaradila 10 maraka. Ali, nama je tih pošteno zarađenih 10 maraka draže nego nečiji, na nečastan način stečeni, milioni – veli Boro.

Njegova Saška je najmlađa žena u selu. I zasigurno najbolja domaćica nadaleko. Jedna je od onih žena koji od jednog pravi tri, od trošne kućice topli dom, od zapuštenog i u ratu poharanog imanja uzorno seosko domaćinstvo.

Borina kuća ni 26 godina nakon rata nije obnovljena. Žive u staroj oronuloj kući njegove tetke, u kojoj i kroz natrulu stolariju i kroz trošne zidove duva na sve strane.

– Najgori je krov. Zimi prokišnjava, a ljeti, kad upekne vrućina, kroz plafon nam u kuću ulaze škorpije. Ali dobro, riješićemo, valjda, i to – kaže Saška.

Iako skroman, Saškin i Borin dom je pun topline i ukusne domaće hrane: domaći sir i kajmak, domaća turšija, sokovi od raznih vrsta voća, pa domaća rakija, bure puno kiselog kupusa, a tu su, naravno, i domaća slanina i suvo meso.

Sve je to njihovih ruku djelo, jer ovo dvoje vrijednih ljudi imaju samo 100 evra mjesečnih prihoda – toliko iznosi Borina ratna invalidnina i borački dodatak.

– Na ratištu sam bio takoreći od prvog dana, a u jesen 1995. godine, taman pred potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, teško sam ranjen. Metak mi je prostrijelio pluća, jedva sam izvukao živu glavu – priča Boro.

Saškina novogodišnja želja

Od rata je bio bez posla ili je radio na crno. Ipak, ranijih godina je nakupio nešto staža, ali će na penziju još pričekati: tek kad navrši 65 godina ispuniće uslove za penzionisanje.

– Život je ovdje težak, na sto načina, pogotovo za one koji, kao ja, nemaju ni platu, ni penziju. Ipak, imam Sašku. Zajedno se borimo, guramo kroz život, a to je blago koje se novcem ne može platiti  – kaže Boro.

Saška kaže da se nikad, ni jednog trenutka, nije pokajala što je pošla za Boru.

– Lijepo nam je ovdje, niko nas ne dira, radimo i od svog rada solidno živimo. Imamo dvije krave; da mi je još jedna krava bili bismo prave gazde – objašnjava Saška.

Eto, to je njena najveća novogodišnja želja: da u 2022. stekne još jednu kravu. Druge žene žele nakit, nove haljine i cipele, putovanja u egzotične krajeve, a Saška kravu. Dobro, možda i nova ulazna vrata, da budu sigurniji i da im ledeni krajiški vjetar ne ulazi u kuću, kao nezvan gost. I malo novca da poprave krov.

Sve ostalo, kaže, ima: ljubav, pažnju, dom i čovjeka na kojeg se uvijek može osloniti.

Gosti uvijek dobrodošli

Boro i Saška su uvijek radi gostima. Ugostili su u svom domu mnoge prijatelje, iz sela, iz Grahova, a bogami i iz daleka, a među njima i predstavnike kompanije „M:tel“.

U sklopu akcije pomoći povratnicima „Niste sami, imate prijatelje“, generalna direktorka „M:tela“ Jelena Trivan posjetila je njihov dom i uvjerila se da takve srdačnosti i gostoprimstva nema nadaleko.

– Dovezli smo im drva, da lakše preguraju zimu, i doći ćemo im opet. Ovi vrijedni ljudi, koji se s toliko optimizma i ljubavi bore sa životnim nedaćama, zaslužuju podršku – poručila je Jelena Trivan.

Saška i Boro će ih, vele, dočekati raširenih ruku. Kao, uostalom, i sve ljude dobre volje, koji zakucaju na njihova vrata.