Mi u Bosni nikada nismo vidjeli rodu. Brda u Podlugovima nisu se nalazila na migratornom putu vječitih izbjeglica ka toplijim krajevima. Rode smo viđali samo na televiziji i na crtežu. Uživo ne.
Poslije Dejtona, naš migratorni put doveo nas je u Banat, u selo Konak. Mirni Banaćani čudili su se našoj brđanskoj fizionomiji, kretanju u jatu, glasnom govoru i vječitoj raspravi. I sjedenju na travi. U cilju prevazilaženja kulturoloških razlika, ispred kuće nam se jednog jutra pojavila klupa.
- Ta, ne možete sjediti na travi - rekla je naša komšinica, pokojna baba Tekla. Za nas devetoro, iz tri različite generacije, nakon rata i gubitka svega osim golog života, bilo je teško razumjeti mirnoću u govoru i radu baba Tekle i ostalih Konačana. Nismo ih razumjeli, ali su nam prijali.
Eureka!
Čudno nam je bilo i to što sunce ne izlazi i ne zalazi iza brda, već jednostavno iskoči iz njive i propadne u nju.
Najveći šok ipak desio se u proljeće 1996. Dok je oko pola šest ujutro otvarala vrata kuće, tada najstarija u našem jatu, ugledala je, na krovu zgrade preko puta, rodu u gnijezdu.
Da li zbog toga što je u 77-oj godini prvi put vidjela rodu ili zbog ubjeđenja da rodin povratak sigurno ima neko dublje značenje, ostatku usnulih ukućana baba je zaličila na Arhimeda, koji go direktno iz kade svojim sugrađanima viče "Eureka"! Na sreću ona je bila obučena.
"Došle rode, djeco, vratile su se! Znači, i mi ćemo"!
Foto: Jelena Perendija Mihailović/RTS
Ne dirajte moje krugove
I bila je u pravu. Da smo slični rodama, i to ne samo po fizionomiji, biće potvrđeno u narednim decenijama. Dio jata, zaista se vratio u rodne Podlugove i obnovio gnijezdo.
Dio je ostao u Konaku, a jedna ptica je odletjela čak do Njemačke. Najstarije rode su odletjele zauvijek, ali nam je jato obogaćeno novim ptićima.
Mi, koji i dalje svijamo gnijezda, odlučili smo da se za Vaskrs ponovo okupimo u Konaku.
U kući od šezdesetak kvadrata, kao nekad, nije bilo nijednog praznog kreveta. Na svakom je spavalo bar po dvoje.
I one rode, preko puta, na krovu, bile su u svom gnijezdu. Mužjak nam je povremeno letom zaklanjao sunce koje je i dalje iskakalo direktno iz njive. Ženka je ležala na jajima i klepetala kljunom, pozdravljajući nas.
A onda su se, niotkud, na krovu pojavili neki ljudi i počeli da kidaju crijep i bacaju ga na zemlju. Jedan po jedan, sve bliže gnijezdu.
Foto: Jelena Perendija Mihailović/RTS
Poput Arhimeda, koji na samrti ne dozvoljava da mu vojnici obrišu krugove koje je nacrtao u pijesku, rode su stajale na obje noge i nisu uzmicale. U nama, koji smo sve to gledali sa zemlje, probudio se instinkt jata, pa smo počeli u glas da vičemo. Igrom slučaja, na krovu su bili Hercegovci, pa se može reći da nam je dijalog bio sadržajan, ali ne baš konstruktivan.
Više sreće imali smo sa komunalnom inspektorkom i komandirom policije, koji su, gle slučajnosti, takođe bili Hercegovci. Izašli su na teren, vjerujem ponajviše jer su bili ubjeđeni da tog prazničnog subotnjeg jutra, sa druge strane žice, imaju psihički ne baš stabilnu osobu.
Elem, radovi su obustavljeni, a umjesto dvije, tokom dana na krovu su se pojavile četiri rode. Stiglo im je pojačanje.
Trenutno najstarija u našem jatu tvrdi da su joj sve četiri letjele iznad glave u krug, u znak zahvalnosti. Što da joj ne verujemo, najstarija je ranije gledajući u rode prorekla da će se vratiti u Bosnu.
Foto: Jelena Perendija Mihailović/RTS
Epilog
Pokrajinski zavod za zaštitu prirode obećao je da će zaustaviti radove dok rode ponovo ne odluče da odu. Gnijezdo, u kom se trenutno nalaze četiri jaja, trebalo bi da bude premješteno na obližnju banderu u njihovom odsustvu.
Čekaćemo rode i sljedećeg proljeća. Jer mi u dušu razumijemo šta znači povratak svom gnijezdu i kakav je život ptica selica.
Autor: Jelena Perendija Mihailović
